Potrebno je i poželjno imati pouzdanja u sebe. Ipak, ako osoba razvije pretjeranu ljubav prema sebi i misli kako je on važniji ili bolji nego što zapravo je, takva oholost je obično zabrinjavajuća. Nije čudno da istočnjačke kao i zapadnjačke religije smatraju oholost grijehom koji se treba ukloniti.
Kršćani govore o sedam smrtnih grijeha: oholost, zavist, požuda, srditost, proždrljivost, pohlepa i lijenost.
Od svih sedam smrtnih grijeha, oholost se smatra prvobitnim i najozbiljnijim grijehom jer često vodi do ostalih poroka. U očima teologa Aurelija Augustina, oholost je osnovni motiv koji navodi ljude da počine grijeh. Clive Staples Lewis, kršćanski novelist, slaže se sa tom tvrdnjom. Lewis smatra da je najosnovniji i najekstremniji grijeh oholost pa čak i poroci kao što su srditost, pohlepnost i alkoholizam se ne mogu mjeriti sa ohološću.
Vrlo poznata budistička sutra „Mahā-vaipulya-buddhâvataṃsaka-sūtra,” također navodi oholost kao jednu od tri prepreke koje sprječavaju kultivatora da postigne Budinstvo. U usporedbi sa ostale dvije prepreke (zavist i proždrljivost), oholost može dovesti do toga da kultivator pomisli da je viši od Buddhe.
Kada osoba ima previsoko mišljenje o sebi, sklon je tome da bude sebičan te je potpuno zaslijepljen pretjeranom arogancijom. Smatra da zna sve i da je bolji od ostalih, dok ga zapravo ljudi smatraju arogantnom, neukom i smiješnom budalom. Naposljetku, zbog prevelikog samopouzdanja ne može vidjeti dobru stranu drugih ljudi i ne može proširiti vlastito plitko znanje. Ne uspijeva uvažavati ostale ljude te je opsjednut vlastitom pameti.
Ako se desi da arogantna osoba postane zapovjednik na bojištu, zasigurno će podcijeniti svog protivnika te će propustiti najbolju priliku za napad. Kao što kaže stara kineska poslovica: „Vojska sa pretjeranim samopouzdanjem je osuđena na poraz."
Ako je arogantna osoba praktikant određene vjere, možda neće imati ispravno gledište o svome Bogu, zaboravljajući da mu je sve što ima dao Bog.
Sljedeće dvije priče iz religija potvrđuju opasnost arogancije.
Sotona je stvoren kao mudar, ispravan i savršen anđeo, ali je postao arogantan te se pobunio protiv Boga. Na kraju je prognan sa neba na zemlju. Uzrok njegovog pada je oholost.
Devadatta je bio Shakyamunijev rođak. Učio je pod Shakyamunijevim vodstvom 12 godina, ali nije nikada napustio vlastitu oholost i okrutnost te je zbog toga počinio brojne grijehe. Kada je Shakyamuni odbio podučiti ga nadnaravnim sposobnostima, otišao je nakratko i naučio nekoliko trikova od ostalih Učitelja te se vratio sa namjerom da zauzme Shakyamunijevo mjesto. Kada je Shakyamuni odbio, Devadatta je pobjesnio i ubio časnu Uppalavannā. Tada je unajmio ratnika da ubije Shakyamunija, ali Shakyamuni je ganuo ratnika te je on postao njegov učenik. Devadatta nije prestao te je pustio slona na ulici nadajući se da će ogromna životinja pregaziti Shakyamunija. Na sreću, Shakyamuni je pobjegao neozlijeđen. Devadatta je kasnije gurnuo ogromnu stijenu sa litice na mjesto gdje je Shakyamuni sjedio. Manji komadi stijene su pali na Shakyamunijeva stopala koja su obilno krvarila.
Zbog svojih grijeha Devadatta ne samo da nije ostvario Status Dostignuća nego je pao u pakao.
Oholost može uništiti osobu i ona može teško pasti. Ako u kultivatoru bukne plamen oholosti, to će narušiti njegovu vjeru i on bi se mogao uništiti.
Stoga podsjećam sebe i kolege praktikante da nikada ne smijemo smatrati da smo veći od Učitelja ili Fa.
