Osetiti milost Učitelja i moć mog objašnjavanja istine

(Minghui.org)

Pozdrav Učitelju i praktikantima!

Uskoro ću napuniti 16, i vežbam Falun Dafu sa svojim roditeljima od malena.

Pošto sam odbio da se učlanim u Omladinski savez Komunističke partije, nastavnici i učenici u osnovnoj školi su me maltretirali. Cela moja porodica se 2011. preselila u Švedsku. Već 7 godina živimo u Stokholmu, a ove godine završavam srednju školu.

Dok sam bio u osnovnoj školi u Švedskoj, ja nisam shvatao koliko je važno spašavati ljude i takođe sam retko učestvovao u aktivnostima. Jednostavno nisam znao kako da nastupim i kako da išta kažem nastavnicima i drugovima u školi. Posle te greške sam odlučio da u srednjoj školi moram objašnjavati istinu, jer barem oni iz mog razreda treba da znaju istinu. Ali vreme ne čeka i tri godine su prošle za tren oka, a ja sam se našao na kraju devetog razreda i mature. Iako sam te tri godine imao objašnjavanje istine u negde u glavi, ja to ipak nisam radio, a kad su krenuli testovi i kad je učiti postalo vrlo važno, ja sam samo mogao da gledam vreme kako prolazi.

Na početku drugog polugodišta, tokom časa u učionicu su ušle dve devojke. Njihov domaći zadatak na društvenom smeru je bio da predlože projekat i zatraže podršku za njega, a onda se on može dostaviti većim organizacijama, kao što je UNICEF. Tada nisam imao tu misao, ali nekoliko dana kasnije mi je palo na pamet: „Ono čime se ja bavim su takođe ljudska prava. Zašto istovremeno ne bih mogao da objasnim istinu i prikupim potpise, kao njih dve?“ Sakupiti potpise protiv uzimanja organa je ionako samo spoljni cilj, dok osoba vrši izbor potpisujući ili ne. Takođe sam stekao dosta iskustva u priči o uzimanju organa nakon godina učestvovanja u aktivnostima. Nakon nekoliko nedelja sam ovo izneo pred roditeljima, i oni su se složili da je plan dobar. Sada mi je bio potreban samo potpis mog mentora da bih startovao projekat – ali se to nikad nije desilo. Usled mojih ljudskih vezanosti i briga, ja nikad nisam saopštio ideju mom mentoru, a onda je nastupilo testiranje, tako da sam morao da odustanem od plana. Ali je to možda bila misao koja je uzeta u obzir - jer Učitelj je imao mnogo bolji plan za mene.

Nakon testiranja, profesor švedskog nam je dao poslednji zadatak: Da napišemo govor.

Govor je mogao biti o bilo čemu, i takođe se moglo izabrati da li ga pročitati pred odeljenjem. Kad sam to čuo, pomislio sam: „Mogu da pričam o bilo čemu pred celim razredom. Nije li to sjajna prilika da se objasni istina?“ Pre početka, profesor je najpre hteo da porazgovara sa svakim od nas o temi govora, jer glavna tema je obično najteži deo. Iskoristio sam priliku i jednostavno pred razredom izneo ukratko svoju ideju da bih video reakciju, uopšte ne očekujući da će ona biti toliko pozitivna. Svi su se veoma radovali mom govoru. Pošto su komentari razreda i profesora bili dobri, počeo sam da sastavljam govor. Iskoristio sam konsultacije sa profesorom o načinu pisanja govora. Dodao sam statistiku, i na kraju prihvatio nekoliko izmena profesora, i moja prezentacija je doživela uspeh. Svi su aplaudirali, a profesor je smatrao da sam izabrao dobru temu. Kad sam se vratio na svoje mesto, zbilja sam imao osećaj da mi je Učitelj pomogao i ojačao moje sposobnosti: Polugođe je završeno pa profesor definitivno neće oceniti ovaj govor, pa ne može biti slučajnost što sam dobio ovaj zadatak. Učitelj mi je stvorio priliku. Drugo je da obično imam tremu i ne usuđujem se da govorim pred većim brojem ljudi, posebno ne o nečem tako krupnom kao što je uzimanje organa. Sam nikada ne bih mogao tako tečno da održim govor, da nije pomoći Učitelja. Posle časa, drugari su mi prilazili s pitanjem kako mogu da doprinesu da se zaustavi uzimanje organa, pa sam im ja dao link na peticiju.

U isto vreme mi je prišao učenik koji je organizovao matursko veče, gde će biti prisutni svi učenici poslednje godine, kao i nastavnici. Obavestio me je da sam dobrodošao da ga kontaktiram ako želim da održim govor. Te godine imali smo 4 odeljenja u generaciji i ako bih uspeo da održim govor na maturskoj proslavi, puno ljudi bi moglo biti spaseno. Ali usled nekih ljudskih vezanosti, ja sam sve vreme izbegavao da ispunim svoju želju da održim govor. Sve dok ga nisam održao pred mojim razredom i dobio veoma pozitivan rezultat, nisam se usudio da ga upitam. Ali brinuo sam uzalud, jer on je mene prethodno upitao da li želim da držim govor na maturskoj proslavi. Takvu priliku sam tražio dugo vremena i odlučio sam da prihvatim. Porazgovarao sam sa ocem, i na kraju sam dopunjavao i dopunjavao govor. Uključio sam još priča, kako bi priča lakše tekla i kako bi bilo ličnije. Ako sam udaljen od publike, uzimanje organa neće zvučati kako treba. Onda sam uredio jezik i pravopis. Istovremeno sam uključio više pozitivnih vesti, kao što je razotkrivanje na Zapadu i akcije protiv uzimanja organa. Nisam želeo da kraj zvuči turobno na jednoj proslavi, pa je bilo potrebno malo „pozitivne energije“. Uzimajući u obzir kako sam prošli put iskoristio internet peticiju sa neizvesnim rezultatima, sada sam odštampao 20 peticija sa po deset redova, što je bilo više nego dovoljno. Spakovao sam sve potrebno za peticiju i pošao na matursko veče.

Pošto su voditelj i direktor održali govore, i kad je počela večera, voditelj mi je prišao i rekao da se pripremim. Uzeo sam svoj telefon u kome je bio tekst govora, i izašao napolje da se spremim. Ali odjednom sam osetio oklevanje. Kad sam se osvrnuo i ugledao više od stotinu ljudi, odjednom sam dobio tremu i nisam se mogao umiriti. Uskoro treba da govorim, a evo me ovde kako se ne usuđujem da krenem. Šta mi se desilo? Počeo sam da se ljutim na sebe: toliko sam teškoća prebrodio da bih došao do ove maturske večeri i održao govor. Čega imam da se bojim? Pored toga, imam Učitelja koji pazi na mene, pa je nemoguće ne uspeti. Nekoliko puta sam u sebi ponovio ove reči, što me je umirilo, a onda sam dva puta pročitao tekst i popravio svoje odelo pre nego što ću otići do voditelja i reći mu da sam spreman. Nekoliko puta je kucnuo kašikom o čašu da bi pozvao na pažnju, a onda me je ostavio samog. Tada sam osetio kako me gleda hiljadu očiju i trema je ponovo počela. Ali ja sam pomislio kako me sada gleda Učitelj i svi bogovi, pa sam uzeo dubok udah i počeo.

Govor je trajao oko 5 minuta i na kraju sam sve pozvao da potpišu peticiju protiv uzimanja organa.

Začuo se srdačan aplauz. Mnogi su pojurili prema mestu gde je bila peticija i uskoro se oformio dug red. Kad sam video koliko njih želi da potpiše, zažalio sam što nisam poneo još hemijskih olovaka. Ali niko se nije žalio, a neki su pričali sa mnom dok su čekali u redu. Većina je smatrala da je ovo nešto o čemu treba govoriti i zahvalili su mi se na hrabrosti da to iznesem. Neki su rekli da se nikad ne bi usudili da stanu pred toliko ljudi i održe govor kao ja. Drugar iz razreda mi je prišao i rekao, stavljajući ruku na moje rame: „Jesi li dobro?“ Kad sam se vratio nazad na svoje mesto, profesor koji je sedeo blizu je imao puno pitanja, pa sam iskoristio priliku da kažem više i odgovorim na pitanja. Onda sam otišao napolje na svež vazduh. Neko reče: „Uzimanje organa je nešto što liči na Severnu Koreju; nikad ne bih pomislio da se tako nešto dešava u Kini!“ S ove polazne tačke, ispričao sam još o progonu i kako je moja porodica propatila u Kini. Svi koji su prethodno čuli moj govor pred razredom, posebno voditelj, smatrali su da je novi govor ličniji i bolje priređen. Šapnuo mi je da su mnogi imali suze u očima dok sam govorio.

Zbog vremenskog ograničenja, nisam napisao neke stvari koje sam kasnije rekao, ali videvši koliko su svi hrlili da potpišu peticiju, shvatio sam da bi više informacija i dokaza u govoru samo dovelo do više pitanja. Nije bilo potrebe da bude išta duži. Na maturskoj večeri sam dobio 90 potpisa. Sutradan sam dobio još dva u zbornici škole. Tako da je na kraju 92 ljudi dobra srca potpisalo peticiju i direktno zauzelo stav naspram progona.

Vreme je brzo prošlo i ja sam uskoro stajao na svečanoj ceremoniji dodele diploma. Naša škola ima tradiciju da nagradi izuzetne učenike. Zbog mog govora, dobio sam „Školsko priznanje za poznavanja društva“, a obrazloženje je bilo: „Ne samo da nas impresionira tvoje znanje o društvu, već takođe tvoj angažman u radu na ljudskim pravima, fantastična želja da promeniš svet i učiniš ga boljim!“ Kad sam ovo čuo, skoro da sam zaplakao na pozornici primajući priznanje, i zahvalio sam se direktoru, zameniku i svim profesorima i učenicima, ali pre svega našem Učitelju koji me je štitio i sve vreme mi krčio put, kako bih danas tu mogao da stojim. Dobio sam ocene nekoliko dana posle toga. Imao sam 292.5 poena, što je bilo 17.5 više nego prethodne godine. I još jednom sam osetio kako Učitelj uvek vodi računa o meni.

Čast mi je da danas sedim ovde kao kultivator i delim svoja iskustva s vama. Na mom putu kultivacije, Učitelj mi je iznova i iznova pomagao u teškim trenucima. Bez obzira je li to bilo na maturskoj večeri, ili turističkim punktovima, uvek mogu da osetim kako mi Učitelja pomaže da ojačam ispravne misli.

Hvala Učitelju, hvala kolege praktikanti.

(Prezentovano na Evropskoj Fa konferenciji 2018)

Copyright © 2024 Minghui.org. All rights reserved.

Mediji

Prijavite se

na naš newsletter

© Copyright Minghui.org 1999-2024