Falun Dafa Minghui.org

Kako avet komunizma vlada svijetom (2. poglavlje: Europski korijeni komunizma)

(Minghui.org)

[Napomena urednika] Ova serija članaka predstavlja hrvatski prijevod knjige "Kako avet komunizma vlada svijetom" prvobitno objavljene u listu The Epoch Times, a čiji su autori urednički tim "Devet komentara o Komunističkoj partiji".

Sadržaj knjige

Kako avet komunizma vlada svijetom: Predgovor

Kako avet komunizma vlada svijetom: Uvod

1. poglavlje: Strategije aveti za uništavanje čovječanstva

2. poglavlje: Europski korijeni komunizma

3. poglavlje: Tiranija na Istoku

4. poglavlje: Izvoz revolucije

5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad

6. poglavlje: Pobuna protiv Boga

7. poglavlje: Uništavanje obitelji

8. poglavlje: Kako komunizam sije kaos u politici

9. poglavlje: Komunistička ekonomska zamka

10. poglavlje: Degradacija pravosudnog sustava

11. poglavlje: Oskvrnuće umjetnosti

12. poglavlje: Sabotiranje obrazovanja

13. poglavlje: Mediji - glasnogovornici komunističke aveti

14. poglavlje: Popularna kultura - prepuštanje dekadenciji

15. poglavlje: Komunistički korijeni terorizma

16. poglavlje: Komunizam u pozadini pokreta za zaštitu čovjekove okoline

17. poglavlje: Globalizacija - komunizam u svojoj srži

18. poglavlje: Globalne ambicije Komunističke partije Kine

Kako avet komunizma vlada svijetom: Zaključak

Što sadrži ovaj nastavak?

2. poglavlje: Europski korijeni komunizma

Uvod

1. Sotonski radovi Karla Marxa

2. Povijesni kontekst marksizma

3. Francuska revolucija

4. Komunizam debitira u Parizu

5. Prvo Europa, zatim svijet

Reference

2. POGLAVLJE: EUROPSKI KORIJENI KOMUNIZMA

Uvod

Ostvarila su se mnoga proročanstva izrečena u ortodoksnim religijama, poput onih Nostradamusovih, ali i drugih koja su se prenosila od Perua do Koreje i ostalim kulturama diljem svijeta. Od dinastije Han do dinastije Ming je iznenađujuće točnih proročanskih tekstova tijekom kineske povijesti. [1]

Ta nam proročanstva kazuju važnu istinu kako povijest nije slučajan proces, već drama u kojoj je slijed glavnih događaja unaprijed određen. Na kraju vremena, koji može također označavati početak novog povijesnog ciklusa, sve svjetske religije očekuju jednu stvar; dolazak Stvoritelja u ljudsku domenu.

Sve drame imaju vrhunac. Iako je vrag skovao svoj plan uništenja čovječanstva, svemogući Stvoritelj ima svoja sredstva za buđenje ljudi kako bi im pomogao izbjeći vragovo ropstvo te ponudio spasenje. Konačna bitka između dobra i zla se odvija danas.

Ortodoksne religije svijeta su predvidjele da će u dobu Stvoriteljeva povratka svijet biti preplavljen demonima, užasima, i zlokobnim događajima s obzirom da je čovječanstvo izgubilo svoja moralna ograničenja. To je svijet danas.

Stanje degeneracije s kojom se danas suočavamo je dugo bilo u nastajanju. Počelo je prije nekoliko stotina godina s usponom svoje glavne pokretačke snage: ateizmom i obmanom čovječanstva. Upravo Karl Marx stvara ideologiju koja obuhvaća prijevaru u svim svojim permutacijama, a Vladimir Lenjin je taj koji teoriju pretvara u brutalnu praksu.

Marx, međutim, nije bio ateist. Bio je sotonist, te je postao demon s misijom da spriječi čovjeka u prepoznavanju Stvoritelja u dobu kraja vremena.

1. Sotonski radovi Karla Marxa

Marx tijekom svog života objavljuje mnoge knjige, a najpoznatija je Komunistički manifest iz 1848. godine, te tri sveske Kapitala, objavljene između 1867. i 1894. godine. Ta djela tvore teorijsku bazu komunističkog pokreta.

Manje je poznato pak da je tijekom svojeg života Marx predao svoju dušu vragu i tako postao njegov zastupnik u ljudskoj domeni. Marx je u mladosti bio pobožni kršćanin. Oduševljeno je vjerovao u Boga prije no što ga je svladala demonska preobrazba. U svojoj ranijoj pjesmi „Zaziv onoga u očaju“, Marx piše o svojoj namjeri da se osveti Bogu:

Kako je bog zgrabio sve od mene
U prokletstvu i razbijanju sudbine
Svi njegovi svjetovi otišli su u nepovrat!
Samo osveta mi preostaje!
Na vlastitoj osveti ponosno ću se iskaliti,
Tome biću, koje je ustoličilo Gospodina,
Učini moju snagu krhotinom onoga što je nemoćno,
Moje bolje ja ostavi bez nagrade!
Sagradit ću prijestolje svoje visoko ponad svega,
Hladan, strašan bit će njegov vrh.
Svojim vojnicima – užas praznovjerja,
Svojim generalima - najcrnja agonija.
[1]

Marx je u pismu ocu od 10. 11. 1837 opisao promjene koje su ga snašle: „Pala je zavjesa, a moje najsvetije od svetog je rastrgano, i novi bogovi su morali biti postavljeni na njihovo mjesto. … Pravi me je nemir svladao i neću biti u stanju smiriti uzbuđene duhove dok se ne nađem u tvojoj dragoj prisutnosti.” [2]

U Marxovoj pjesmi „Blijeda djeva”, lirski glas pripada mladoj ženi koja ostavlja svoju ljubav prema Kristu i tragično skonča:

I tako Nebesa sam se odrekao, znam to dobro.
Nekoć vjerna Bogu, moja duša izabrana je za pakao.
[3]

Marxova obitelj jasno uočava promjene u njemu. Otac mu piše sljedeće 2. ožujka 1837. godine: „Tvoj napredak, topla nada ostvarivanja ugleda svog imena, i tvoja zemaljska dobrobit nisu jedine želje mog srca. To su iluzije koje sam gajio dugo vremena, ali uvjeravam te da me njihovo ispunjavanje ne bi usrećilo. Samo ako tvoje srce ostane čisto, te tuče ljudski, i ako nijedan demon ne uspije otuđiti tvoje srce od dobrih osjećaja, tek tada ću biti sretan.” [4]

Jedna od Marxovih kćeri je napisala kako je otac njoj i njezinim sestrama u djetinjstvu ispričao mnogo bajki. Omiljena joj je bila prevrtljiva priča o Hansu Röckleu, čarobnjaku kojem je uvijek nedostajalo novaca i nije imao izbora nego prodati svoje lijepe lutke vragu. [5] Ono što Marx prodaje vragu u zamjenu za svoj uspjeh je sama njegova duša.

Kako se vidi u prethodnim primjerima, napuštanje Boga i povezivanje sa Sotonom je česta tema Marxove poezije. U pjesmi „Violinist”, Marx govori lirskim glasom:

Kako to! Zaranjam, zaranjam bez prestanka
Svoju crnu krvavu sablju u tvoju dušu.
Umjetnost koju Bog ne treba niti ne želi,
Skače u mozak iz paklene crne magle.
Dok je srce začarano, dok se osjeti čuju:
Sa Sotonom postigao sam dogovor.
On crta znakove, odbrojava mi vrijeme,
Igram marš smrti brzo i slobodno.
[6]

Autor Robert Payne, u biografiji Marx, navodi kako se Marxove pisanije mogu shvatiti kao alegorija na njegov vlastiti život, te da se činilo kako svjesno djeluje u vražje ime. [7]

Marxova se duša okrenula zlu. U svojem gnjevu protiv Boga, pridružio se vražjem kultu. Eric Voegelin, američki politički filozof, piše sljedeće: „Marx je znao da je on bog koji stvara svijet, nije želio biti biće. On nije želio vidjeti svijet iz perspektive bića. … Htjeo je vidjeti svijet sa suprotne točke, tj. iz položaja Boga.” [8]

U svojoj pjesmi „Ljudski ponos”, Marx izražava svoju želju da se oslobodi božanskog i bude mu ravan:

I onda šibom zamahnem
Prezirno prema širom otvorenom licu svijeta.
Dolje prema divovskoj patuljčici, cvileći,
Poniranje, ne može slomiti moju sreću.
Poput Boga usuđujem se
Kroz to uništeno carstvo u trijumfu lutam.
Svaka riječ je Djelo i Vatra,
I moje grudi poput Stvoriteljevih.
[9]

Marx se aktivno pobunio protiv božanskog. Napisao je: „Čeznem za osvetom prema Onom Koji vlada odozgo”, i, „Ideja o Bogu je ključna sastavnica izopačene civilizacije. Mora biti uništena.” [10]

Ubrzo nakon Marxove smrti, njegova služavka, Helene Demuth, izjavljuje da dok je ovaj bolovao vidjela kako sprovodi neku vrstu ritualne molitve ispred reda svijeća. Jasno je da je Marx vjerovao u nadnaravno. [11]

Veliki mudraci su podučavali živa bića na putu prosvijetljenja, postavivši tako temelje svih svjetskih civilizacija. Isus Krist je uspostavio temelje kršćanske civilizacije, dok je mudrost Lao Tzea temelj taoizma i središnji stup kineske filozofije. Shakyamunijeva su učenja u drevnoj Indiji donijela budizam. Porijeklo njihove mudrosti je čudo - njihova spoznaja nije proizašla iz uobičajenih studija, već kroz prosvijetljenje u kultivaciji.

Marxove su teorije upućivale na rad prethodnih intelektualaca, ali su u biti potjecale od zle aveti. U pjesmi „O Hegelu”, kaže:

Budući da sam pronašao Najviše od stvari i Dubinu njihovu isto,
Nepristojan sam kao Bog, skriven u tami kao Bog.
[12]

Avet aranžira da Marx dođe na ljudski svijet te uspostavi kult komunizma koji će iskvariti ljudski moral, kako bi se čovječanstvo okrenulo protiv bogova i osudilo sebe na vječne muke u paklu.

2. Povijesni kontekst marksizma

Avet je postavila različite intelektualne i društvene temelje kako bi omogućila širenje marksizma. Ispitat ćemo ih u kontekstu uspona komunizma.

Znanstvenici vjeruju da su na Marxovu teoriju duboko utjecali Hegel i Ludwig Feuerbach. Feuerbach je bio rani poricatelj postojanja Boga. On je vjerovao da religija nije ništa više od razumijevanja „beskonačnosti percepcije” - odnosno da su ljudi izmislili Boga zamišljajući svoje sposobnosti na većoj skali. [13] Feuerbachova teorija razjašnjuje kako se komunizam pojavio i proširio. Napredak u znanosti, mehanizaciji, materijalnim dobrima, medicini, i višak slobodnog vremena, stvara dojam da materijalno bogatstvo predstavlja sreću. Stoga svako nezadovoljstvo mora proizlaziti iz društvenih ograničenja. Činilo se da bi s materijalnim napretkom i društvenim promjenama ljudi imali sredstva sa kojima bi izgradili utopiju, bez ikakve potrebe za Bogom. Ova je vizija glavno sredstvo putem kojega se ljudi vabe, a zatim iniciraju u kult komunizma.

Feuerbach nije prvi koji odbacuje kršćanstvo i Boga. David Friedrich Strauss preispituje autentičnost Biblije i Isusovu božansku prirodu u svojoj knjizi Život Isusa iz 1835. godine. Možemo pratiti takve ateističke ideje unatrag do prosvjetiteljstva u 17. i 18. stoljeću, ili čak do vremena antičke Grčke. Ali to nije svrha ove knjige.

Iako se Marxov Komunistički manifest objavljuje više od deset godina prije objavljivanja knjige Charlesa Darwina O podrijetlu vrsta, teorija evolucije Marxu pruža prividan znanstveni temelj. Ako su sve vrste prirodna posljedica „prirodne selekcije”, a ljudska bića samo najnapredniji organizmi, onda nema mjesta za Boga. Pomno je dokumentirano kako je teorija evolucije puna rupa i propusta, no rasprava o toj temi leži izvan dosega ove knjige.

U prosincu 1860. godine, Marx piše o Darwinovoj teoriji svojem suradniku Friedrichu Engelsu, hvaleći O podrijetlu vrsta kao „knjigu koja sadrži temelj prirodne povijesti za vaše stajalište [povijesni materijalizam].” Marx u pismu socijalističkom filozofu Ferdinandu Lassalleu u siječnju 1862. godine poručuje: „Darwinova je knjiga vrlo važna i služi mi kao prirodno-znanstvena osnova za povijesnu klasnu borbu.” [14]

Teorija evolucije na polju prirodnih znanosti te materijalizma u polju filozofije, omogućuje marksizmu dva moćna alata za obmanu i regrutiranje svojih sljedbenika.

Društvo doživljava velike promjene tijekom Marxovog života. Tijekom Prve industrijske revolucije, masovna proizvodnja zamjenjuje majstore zanatskih poslova i obrtništvo. Tehničko napredovanje u poljoprivredi oslobađa višak radne snage za preseljenje u gradove i rad u tvornicama. Slobodna trgovina stvara inovacije u prodaji i marketingu. Industrijalizacijom se neizbježno potiče uspon gradova te kretanje ljudi, informacija, i ideja.

Nakon progonstva iz Njemačke, Marx se seli u Francusku te potom Belgiju, da bi se naposlijetku nastanio u Engleskoj, u Dickensovskom okruženju londonske sirotinjske četvrti. Druga industrijska revolucija započinje u vrijeme Marxovih poznih godina, donoseći nam elektrifikaciju, motor s unutarnjim izgaranjem, i kemijsku proizvodnju. Izum telegrafa i telefona znatno unaprjeđuje komunikaciju.

Svaka promjena gura društvo u stanje meteža jer se ljudi pokušavaju prilagoditi novoj stvarnosti usred tehnoloških pomaka. Mnogi su u nemogućnosti držati korak s promjenama što uzrokuje veće razlike između bogatih i siromašnih, ekonomske krize itd. Ova previranja omogućuju zrele uvjete za širenje Marxovog gledišta kako su društvene norme i tradicije opresivne relikvije koje valja uništiti. Kako tehnologija omogućuje da se prirodni svijet u velikoj mjeri transformira, tako raste i arogancija čovječanstva.

Umjesto gledanja na marksizam kao rezultat društvenih previranja i pratećeg intelektualnog trenda, ove čimbenike treba razumjeti u svjetlu avetinjskog plana da proširi marksizam među ljudima te destabilizira čovječanstvo.

3. Francuska revolucija

Utjecaj Francuske revolucije iz 1789. godine je ogroman i dalekosežan. Uništava monarhije i izokreće tradicionalni društveni poredak pokrećući sustav vladavine rulje.

Engels kaže: „Revolucija je svakako najautoritarnija stvar koja postoji; to je čin kojim jedan dio populacije nameće svoju volju drugom pomoću pušaka, bajoneta i topa - autoritarnih sredstava, ako takvo nešto uopće postoji; i ako pobjednička strana ne želi da njezina borba bude uzaludna, ona mora održavati ovu vladavinu kroz teror koji inspiraciju izvlači od reakcionara.” [15]

Klub Jakobinaca, preuzima vlast nakon Francuske revolucije i toga je dobro svjestan. Nakon što su francuskog kralja Louisa XVI poslali na giljotinu, vladavina terora jakobinskog vođe Maximiliena Robespierrea je zaslužna za pogubljenja 70.000 ljudi, većina kojih je potpuno nevina. Buduće generacije pišu sljedeće na Robespierrovom nadgrobnom spomeniku:

Tko god si ti koji prolaziš, moli se
Nemoj žaliti što sam mrtav;
Da sam živ ja danas,
na mojem mjestu bio bi ti!
[16]

Tri politike Kluba Jakobinaca: politički teror, ekonomski teror, i antireligijski teror, koje ovi upražnjavaju tijekom Francuske revolucije se pojavljuju kao uvod u tiraniju komunističke partije. Francuski revolucionari oformljuju Revolucionarni sud postavivši giljotine u Parizu i drugim mjestima kao vrstu prethodnice za ono što će uslijediti tijekom vladavine Lenjina i Staljina. Revolucionarni odbori odlučuju je li zatvorenik kriv, dok posebni agenti Nacionalne konvencije drže ovlast nad vojnim i upravnim jedinicama. Sans-culottes, tj. proletarijat, ima status najrevolucionarnije klase.

Prema „Zakonu od 22. prairiala”, donesenom 10. lipnja 1794. godine, sudska saslušanja te pravni branitelji se zabranjuju, i sve presude moraju rezultirati smrtnom kaznom. S ciljem donošenja presude, glasine, zaključci, i osobni dojmovi se proglašavaju važećima. Takav zakon uvelike proširuje vladavinu terora, a 300.000 do 500.000 ljudi se sumnjiči i završava iza rešetaka. [17] Činilo se da je ekonomski terorizam Jakobinaca uvod u „komunistički rat” koji Lenjin uskoro provodi u Rusiji. Dana 26. srpnja 1793. godine se izglasava zakon koji prikupljanje žita čini kaznenim djelom kažnjivim smrću. Paravojnim postrojbama (armées révolutionnaires) je dopušteno pljačkati gradove i sela u potrazi za spremljenim žitom u kućama, štalama, i skladištima. Bande bi potom optužene pojedince za prikupljanje žita brutalno rastrgale ili osudile na giljotinu. [18]

Jedan od najvećih protivnika francuskih revolucionara je katolička vjera. Pierre Gaspard Chaumette i ostali revolucionari za vrijeme Vladavine terora uspostavljaju oblik ateizma utemeljenog na prosvjetiteljskim trendovima i nazivaju ga Kultom razuma, kako bi isti zamijenio katolicizam. [19] Dana 5. listopada 1793. godine, Nacionalna konvencija ukida kršćanski kalendar i uvodi republikanski kalendar. Katedrala Notre-Dame 10. studenog biva preobraćena u Hram razuma, s glumicom prikazanom kao boginjom Razuma, kao predmetom obožavanja za mase. Kult razuma se brzo proširio Parizom. Tjedan dana poslije, samo tri crkve uspjevaju ostati otvorene. Religijski teror preplavljuje Pariz, svećenici se masovno uhićuju, a neki se i pogubljuju. [20]

Francuska revolucija ne pruža samo model za sovjetski režim koji utemeljuje Lenjin, nego se također usko povezuje i sa razvojem marksizma.

Francois-Noël Babeuf je utopijski socijalist, pogubljen 1797. godine tijekom Francuske revolucije zbog sudjelovanja u Zavjeri jednakih, koji zagovara ukidanje privatne imovine. Marx je Babeufa smatrao prvim revolucionarnim komunistom.

Francuska je u 19. stoljeću pod snažnim utjecajem socijalističkih ideologija. Brzo se razvija Liga odmetnika u Parizu, koja Babeufa smatra svojim duhovnim utemeljiteljem. Njemački krojač Wilhelm Weitling se pridružuje odmetnicima 1835. godine i pod njegovim se vodstvom tajno društvo preimenovalo u Ligu pravednika.

Liga pravednika se na sastanku održanom u lipnju 1847. godine spaja s Komunističkim dopisnim odborom na čelu s Marxom i Engelsom, kako bi se osnovala Komunistička liga. U veljači 1848. godine, Marx i Engels objavljuju Komunistički manifest, temeljni rad međunarodnog komunističkog pokreta.

Od kraja Napoleonove vladavine se događaju revolucije i pobune jedna za drugom koje pogađaju Španjolsku, Grčku, Portugal, Njemačku, razne dijelove Italije, Belgije, i Poljske. Do 1848. godine se revolucija i rat proširuju diljem Europe, i to komunizmu omogućava optimalno okruženje za širenje.

Marx i ostali 1864. godine osnivaju Međunarodnu radničku udrugu, također poznatu i kao Prvu internacionalu, koja postavlja Marxa kao duhovnog vođu pokreta komunističkih radnika. Marx je kao stvarni vođa Prve internacionale radio na stvaranju jezgre strogo posvećenih revolucionara koja okuplja radnike za potrebe pobuna. Istodobno pronalazi razloge za protjerivanje iz organizacije onih s kojima se ne slaže. Mihail Bakunjin, prvi veliki ruski marksist, privlači mnoge u komunistički pokret, no Marx ga optužuje da je carski agent te izbacuje iz Prve internacionale. [21]

Francuska podružnica Prve internacionale 1871. godine pokreće prvu komunističku revoluciju; Parišku komunu.

4. Komunizam debitira u Parizu

Pariška komuna se uspostavlja nakon poraza Francuske u Francusko-pruskom ratu 1870. godine. Pruska vojska opkoljava Pariz prije povlačenja iako se francuski car Napoleon III prethodno predaje. Poniženje zbog predaje, zajedno sa dugogodišnjim nemirima među francuskim radnicima, uzrokuje opći ustanak u Parizu, te se novoosnovana Francuska Treća Republika povlači u Versailles, ostavljajući vakuum moći u glavnom gradu.

U ožujku 1871. godine, Pariška komuna započinje s pobunom oružanih rulja i razbojnika iz najnižih slojeva društva, vođenih socijalistima, komunistima, anarhistima, i drugim aktivistima. Pokret je povezan i pod jakim utjecajem Prve internacionale. Cilj mu je iskoristiti proletarijat kao zastupnika revolucije kako bi se uništila tradicionalna kultura te transformirala politička i ekonomska struktura društva.

Uslijedilo je ubijanje i uništavanje u masovnim razmjerima. Pobunjenici se usredotočuju na uništenje vrsnih relikvija, spomenika, i pariških umjetničkih djela „Kakve mi koristi od spomenika, opera, koncertnih sala u koje nikada ne kročim jer nemam novaca?”, napisaše francuski pisci Edmond i Jules Goncourt. Američki diplomat Wickham Hoffman, koji u doba Komune radi u Parizu, navodi sljedeće: „Gorko je, neumoljivo i okrutno, i kao takvo je, bez sumnje, tužna ostavština krvave revolucije iz 1789.” Američki pisac i izdavač William Pembroke Fetridge opisuje Komunu kao „revoluciju krvi i nasilja” te „najkriminalniji [čin] koji je svijet ikada vidio.” Njezini vođe su „luđaci, pijani od vina i krvi”, „nemilosrdni desperadosi, … francuski otpad.” [22]

Borba između tradicije i antitradicije započinje Francuskom revolucijom i nastavlja se odigravati idućih osam desetljeća. Počasni predsjednik Pariške komune izjavljuje: „Dva principa dijele Francusku: princip legitimnosti i princip popularnog suvereniteta naroda. … Načelo popularnog suvereniteta okuplja sve ljude budućnosti, mase umorne od eksploatacije koje pokušavaju razbiti okvir koji ih guši.” [23]

Ekstremizam Komune djelomično nastaje iz ideja ispunjenih mržnjom Henrija de Saint-Simona, utopijskog socijalista koji smatra da dobrobit države treba biti razmjerna broju radnika. Zalagao se za smrt bogataša smatrajući ih parazitima. U djelu Građanski rat u Francuskoj, Marx opisuje Komunu kao komunističku državu: „Neposredna antiteza carstvu je bila Komuna. Krik 'društvene republike’, kojom pariški proletarijat uvodi Februarsku revoluciju, ali izražava nejasnu težnju za republikom koja ne samo da bi zamijenila monarhijski oblik klasne vladavine, nego i samu klasnu vladavinu. Komuna je bila pozitivan oblik te republike.” Također piše: „Komuna je namjeravala ukinuti tu klasnu imovinu koja čini rad mnogih bogatstvom nekolicine.” [24]

Pariška komuna iskazuje početno obilježje komunističke revolucije. Uništen je stup Vendôme koji je bio podignut u znak sjećanja na Napoléona. Crkve su opljačkane, svećenici masakrirani, a vjerska učenja zabranjena u školama. Pobunjenici su kipove svetaca odijevali u modernu odjeću stavljajući im lule u usta.

Žene su s oduševljenjem sudjelovale u divljaštvu koje ponekad nadmašuje ono od muških kolega. Zhang Deyi, kineski diplomat koji u to vrijeme boravi u Parizu, opisuje situaciju sljedećim riječima: „Buntovnici nisu uključivali samo muške razbojnike; žene su se također pridružile bezumlju. ... preselile su se u visoke zgrade i feštale jedući delicije. Ali njihovo je zadovoljstvo bilo kratkotrajno, jer nisu bile svjesne opasnosti koja im je dolazila. Na rubu poraza su palile i pljačkale zgrade. Neprocjenjiva blaga su pretvorena u pepeo. Naposlijetku su stotine njih uhićene priznavši da su uglavnom one te koje su bile odgovorne za paleže.” [25]

Mahnito nasilje koje ispraćuje pad Pariške komune nije bilo iznenađujuće. Dana 23. svibnja 1871. godine, uoči pada posljednje crte obrane, vođe Komune naređuju spaljivanje Luksemburške palače (sjedište francuskog Senata), palače Tuileries, i Louvrea. Pariška Kuća opere, Gradska vijećnica u Parizu, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa, Palais Royal, luksuzni restorani, i otmjene stambene zgrade s obje strane Champs-Elysées-a su se također trebale uništiti da ne bi pale u ruke vladinih snaga.

U 19h. su pobornici Komune, noseći katran, asfalt, i terpentin, podmetnuli požare na više lokacija širom Pariza. Veličanstvena palača Tuileries je u potpunosti izgorjela. Paljenje Louvrea su nasreću onemogućili vojnici Adolpha Theirsa svojim pravovremenim dolaskom. [26]

Marx je povodom tih pariških događaja žurno prilagodio svoj Komunistički manifest. Naime, dio u kojem je pisalo da radnička klasa treba samo preuzeti državne strukture je izmijenjeno u to kako ih ista valja uništiti.

5. Prvo Europa, zatim svijet

Marxov ažurirani Manifest čini komunizam još destruktivnijim po prirodi, sa utjecajem još rasprostranjenijim. Međunarodni radnički kongres je oživljen 14. srpnja 1889. godine, šest godina nakon Marxove smrti, 13 godina nakon raspada Prve internacionale i 100 godina nakon Francuske revolucije. Marksisti se ponovo okupljaju u ono što povjesničari nazivaju Drugom internacionalom.

Vođen komunističkim sloganima poput „oslobodite čovječanstvo” i „ukinite društvene klase“, europski radnički pokret se brzo oformljuje. Lenjin kasnije izjavljuje: „Usluge koje su Marx i Engels pružili radničkoj klasi mogu se izraziti u nekoliko riječi: učili su radničku klasu da upozna samu sebe i bude svjesna sebe, zamijenivši znanost za snove.” [27]

U Kako promijeniti svijet: Razmišljanja o Marxu i marksizmu, povjesničar Eric Hobsbawm piše: „U tim europskim zemljama je gotovo sva društvena misao, politički motivirana ili ne, poput socijalističkog ili radničkog pokreta, bila pod vidljivim utjecajem Marxa.” [28] Korištene su laži i indoktrinacija kako bi se popularni pokreti zarazili komunističkom ideologijom koju prihvaća sve više ljudi. Do 1914. godine se osniva oko 30 globalnih i lokalnih socijalističkih organizacija te nebrojeno sindikata i zadruga čiji članovi gorljivo šire komunizam. Na početku Prvog svjetskog rata ima više od 10 milijuna članova sindikata i više od 7 milijuna članova zadruga.

Istovremeno se komunizam počinje širiti na Rusiju i Istok preko Europe. Lenjin tijekom 1880-tih izučava Das Kapital, no još ranije počinje prevoditi Komunistički manifest na ruski. Lenjina pritvaraju i kasnije progone carske vlasti uslijed njegovih političkih aktivnosti.

Prvi svjetski rat dovodi do pobjede komunizma u Rusiji. U vrijeme revolucije 1917. godine, koja ruši cara Nikolaja II, Lenjin prebiva u zapadnoj Europi. Do kraja godine se vraća u Rusiju i osvaja vlast u Oktobarskoj revoluciji. Rusija je narod drevne tradicije, s velikom populacijom te obiljem prirodnih resursa. Uspostava sovjetskog režima na teritoriju najveće svjetske države pribavlja veliku korist svjetskom komunističkom pokretu.

Kao što Prvi svjetski rat pomaže usponu ruskih komunista, tako i Drugi svjetski rat potiče širenje komunističkog pokreta na području Euroazije i Kine. Sovjetski Savez nakon Drugog svjetskog rata postaje supersila naoružana nuklearnim oružjem koja manipulira svjetskim zbivanjima sa ciljem promicanja komunizma diljem svijeta.

Winston Churchill je rekao: „Sjena je u posljednje vrijeme pala na prizore koje je donedavno osvjetljavala pobjeda Savezničkih sila. Nitko ne zna što sovjetska Rusija i njezina komunistička međunarodna organizacija namjerava učiniti u bliskoj budućnosti, ili koji su limiti, ako uopće postoje, njihovih ekspanzivnih i prozelitičkih tendencija.” [29]

Slobodni svijet tijekom Hladnog rata ulazi u žestoki sukob sa komunističkim taborom koji se proširuje na četiri kontinenta. Međutim, nacije slobodnog svijeta, premda formom demokratske, polako u srži postaju socijalističke.

Reference

1. Karl Marx, “Invocation of One in Despair,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

2. Karl Marx, “Letter From Marx to His Father in Trier,” in The First Writings of Karl Marx, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

3. Karl Marx, “The Pale Maiden,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

4. Heinrich Marx, as quoted in Richard Wurmbrand, Marx & Satan (Westchester, Ill.: Crossway Books, 1986), 21.

5. Eleanor Marx-Aveling, “Biographical Notes on Marx’s Literary Interests,” in Marx and EngelsOn Literature and Art, Marxists Internet Archive, accessed April 18, 2020.

6. Karl Marx, “The Fiddler,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

7. Robert Payne, Marx (New York: Simon and Schuster, 1968).

8. Eric Voegelin, From Enlightenment to Revolution, ed. John H. Hallowell (Durham, NC: Duke University Press, 1975), 298–299.

9. Karl Marx, “Human Pride,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

10. Marx, as quoted in Wurmbrand, Marx & Satan, 2.

11. Wurmbrand, Marx & Satan, 28.

12. Karl Marx, “On Hegel,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

13. Ludwig Feuerbach, “Essence of Religion in General,” The Essence of Christianity, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

14. Karl Marx, as quoted in I. Bernard Cohen, Revolution in Science (Cambridge, Mass.: The Belknap Press of Harvard University Press, 1985), 345.

15. Friedrich Engels, “On Authority,” in The Marx-Engels Reader, Marxists Internet Archive, accessed April 18, 2020.

16. “Robespierre’s Epitaph,” The Tomahawk (January 9, 1796), Romantic Circles, accessed September 6, 2019.

17. C.W. Crawley, ed., The New Cambridge Modern History, Vol. 9, War and Peace in an Age of Upheaval 1793–1830, (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1965), 280–281.

18. Miguel A. Faria Jr., “The Economic Terror of the French Revolution,” Hacienda Publishing, July 1, 2003, accessed April 18, 2020

19. Gregory Fremont-Barnes, Encyclopedia of the Age of Political Revolutions and New Ideologies, 1760–1815 (Westport, CT: Greenwood Press, Inc., 2007), 119.

20. William Henley Jervis, The Gallican Church and the Revolution (London: Kegan Paul, Trench, & Co., 1882).

21. W. Cleon Skousen, “The Founders of Communism,” in The Naked Communist (Salt Lake City, UT: Ensign Publishing Company, 1962).

22. John M. Merriman, Massacre: The Life and Death of the Paris Commune (New York: Basic Books, 2014).

23. Louis-Auguste Blanqui, “Speech Before the Society of the Friends of the People,” in Selected Works of Louis-Auguste Blanqui (Scotts Valley, CA: CreateSpace Independent Publishing Platform, 2011), 15.

24. Karl Marx, “The Paris Commune,” in The Civil War in France, Marxists Internet Archive, accessed April 19, 2020.

25. Zhang Deyi 張德彝, San shu qi 三述奇 [The Third Diary], (Shanghai: Shanghai Guji Chubanshe, 1995 [上海古籍出版社 ]). [In Chinese]

26. Merriman, Massacre.

27. Vladimir Lenin, “Frederick Engels,” in Lenin Collected Works, vol. 2 (Moscow: Progress Publishers, 1972), Marxists Internet Archive, accessed April 19, 2020.

28. Eric Hobsbawm, How to Change the World: Reflections on Marx and Marxism (New Haven, CT, and London: Yale University Press, 2011), 214.

29. Winston Churchill, “The Sinews of Peace (‘Iron Curtain Speech’)” (speech, Westminster College, Fulton, MO, March 5, 1946), International Churchill Society, accessed April 19, 2020.