Falun Dafa Minghui.org

Kineska Fahui: O onima koji su mi tokom progona pružili pomoć

(Minghui.org)

Bila sam u pratnji svoje kćeri kad sam prvi put slušala predavanja učitelja Lija 1997. godine. Tokom predavanja sam vidjela džinovski bijeli ventilator i stub nalik tornadu koji se vrtio iznad moje glave. Nakon što sam saslušala svih devet predavanja, sve čega sam se mogla sjetiti je bilo to da Falun Dafa, koji se takođe naziva Falun Gong, nas uči da budem moralno ispravne osobe. Moja komšinica, inače praktikantica, mi je rekla je da je ogromni ventilator koji sam vidjela bio Falun. Rekla je da imam dobar urođeni kvalitet i savjetovala me da marljivo prakticiram. U julu mjesecu s njom sam otišla do Falun Dafa vježbališta i zaista postala praktikantica.

Ja sam u to vrijeme predavala u srednjoj školi i bila sam zaposlena na pola radnog vremena na tri univerziteta. Bila sam izuzetno zauzeta. Pridržavala sam se principa koje uči Falun Dafa - „Istinitost-Dobrodušnost-Tolerancija“, i bila cijenjena od strane kolega i učenika.

Međutim, bilo mi je teško svakog dana ustajati ujutro u 4:10 da bih radila vježbe. Onda bi grijalica, koja je bila pokraj mog kreveta, počeo lagano piskati. Ako još uvijek ne bih ustala iz kreveta, vrata moje spavaće sobe bi počela glasno lupati kao da ih netko udara. Od tada, čak i kad sam bila prisiljena da napustim dom i lutam unaokolo da ne bih bila progonjena, zvuk udaraca u drvo bi odjekivao svakog jutra, a ja sam znala da me to Učitelj podsjeća da se probudim i radim vježbe.

Dva mjeseca nakon što sam počla prakticirati Falun Dafa, imala sam saobraćajnu nesreću. Doktor mi je zašio četiri posjekotine s desne strane glave, a bila mi je slomljena i ključna kost. Potpuno sam se oporavila u roku od mjesec dana i vratila se na posao.

Moja kćer, koja je patila od jakog reumatizma i bila paraliziovana zbog atrofije mišića, dobila je priliku za novi život nakon što je saslušala Učiteljeva predavanja. Ponovo je djelomično bila pokretna.

Otišla sam u pokrajinsku vladu apelovati na pravo prakticiranja Falun Gonga kad je kineski komunistički režim zabranio ovu praksu 20. jula 1999. Odveli su me u policijsku stanicu. Bila sam užasno razočarana vladinim ocrnjivanjem Falun Gonga i znala da će vlada biti beskrupulozna u progonu praktikanata. Ipak, pomisao da odustanem od mog vjerovanja mi je bila neprihvatljiva. Život bi bio besmislen ako ne bih mogla prakticirati Falun Dafa.

Za vrijeme progona sam šest puta bila uhapšena, moja je kuća nebrojeno puta bila pretresana, a četiri godine sam izbivala iz kuće kako bih izbjegla hapšenje. Međutim, niti jednom nisam odustala od prakticiranja Falun Gonga. Tokom tih teških vremena, moje kolege praktikanti i ja smo istrajali u buđenju dobrih misli mnogih živih bića. Objašnjavali smo činjenice o Falun Gongu policajcima koji bi došli da nas hapse i pretresaju naše domove, govoreći im o blagodatima prakticiranja Falun Gonga, i vidjeli smo da ti ljudi imaju i dobru stranu.

Objašnjavanje činjenica o Falun Gongu policijskim službenicima i stražarima

Drugi sam put bila uhapšena 19. januara 2000. godine. Sljedeće me večeri nazvao direktor policijske stanice. Počeo me grditi čim sam ušla u njegovu kancelariju. Nikada me u mom životu niko nije tako izgrdio. Plakala sam i rekla mu: „Možete na mom poslu pitati kakav sam ja profesor. Znate li zašto prakticiram Falun Gong? Moja je kćerka oboljela od porodične nasljedne bolesti dok je studirala na univerzitetu. Potrošila sam sav novac tražeći za nju lijek kod mnogih ljekara u Kini, ali niko nije mogao izliječiti njenu bolest. Neko mi je predložio da probamo Falun Dafa i moja kćerka se oporavila prakticirajući. "

Šutio je i bilježio svaku riječ. Međutim, ipak me odveo u pritvorski centar, samo što na putu u zatvor nisam bila vezana lisicama.

Drugog dana u pritvoru su me ispitivali mnogi policajci. Rekla sam im da me nije briga za to ko nas sprečava da prakticiramo Falun Gong ili za ono što je naredio Jiang Zemin, bivši šef komunističkog režima, koji je pokrenuo progon Falun Gonga – ja se neću odreći svoje vjere. Jedan mi se policajac nasmiješio i rekao: „Zašto ne zapišete svoje iskustvo o prakticiranju Falun Gonga? “ Onda sam počela pisati zašto sam počela prakticirati Falun Dafa i o dobrobitima koje smo ja i moja kćerka od toga imale. Policajac je to pogledao i rekao: „Vi ovdje iznosite samo riječi hvale za Falun Dafa.“ Nasmiješio se i otišao noseći komad papira koji sam napisala.

Dva mjeseca kasnije bila sam uhapšena po treći put, dok sam se slikala za fotografiju sa svojim učenicima. Razlog za moje hapšenje je bilo to što sam otišla u dom jednog Falun Dafa praktikanta i tamo ostala pet minuta.

Postavili su mi puno pitanja o Falun Dafa. Razgovarala sam sa policajcima do 16h, ali su me ipak odveli u lokalnu policijsku stanicu. Putem je jedan policajac rekao da je čuo druge kako govore kako je Falun Dafa divan, ali da o njemu nije mnogo znao sve dok me nije upoznao. Iz mog je iskustva iskreno shvatio vrline ove prakse.

Nakon mog hapšenja na poslu, policajci su provalili u moju kuću i pretresli je. Kćerka mi je bila sama u kući i pitala sam policajce što se dogodilo s njom. Jedan je odgovorio da je plakala i molila ih da joj ostave primjerak Zhuan Faluna. Pitala sam ih jesu li je poslušali i odgovorio mi je potvrdno.

Komunistička partija Kine (KPK) se spremala održati ključni sastanak u Pekingu, a ja sam osmislila peticije da zatražim od vlade da pokrene pitanje Falun Gonga. Kod kuće sam ostavila prazne obrasce peticija pomiješane s mojim nastavnim materijalima. Kad sam se vratila kući, vidjela sam da se obrasci nalaze na vrhu mojih nastavnih materijala. Policija je prilikom pretresa mog stana pronašla peticije, ali ih nije zaplijenila. Kad sam se kasnije srela jednog od policajaca, zahvalila sam mu se, a on je odmah znao na šta mislim. Rekao je da nije ništa vidio.

U policijskoj stanici me prepoznala osoba koja je donosila hranu zatvorenicima i pozvala me po imenu. Od tada sam u svojim obrocima primala dva tanjura i puno peciva kuhanog na pari. Naravno, to sam sve uvijek dijelila sa zatvorenim praktikantima. Nakon oslobađanja sam kupila haljinu i poklonila je toj osobi da joj se zahvalim što se brinula za meni.

Tijekom proslave Nacionalnog dana Kine, 1. oktobra 2000. godine, opet sam bila uhapšena zbog protesta na Trgu Tiananmen. Mnogi praktikante, uključujući mene, odvezli su autima. Otvorili smo prozor i pokušali istaći transparent s natpisom „Falun Dafa je dobar“ van auta. Vozač nas je pokušao zaustaviti i čak nas je želio tući. Nekoliko nas ga je uhvatilo za ruke i kazalo: „Mladiću, nemoj to raditi. Stotine miliona ljudi u Kini prakticira Falun Dafa jer je dobar. Mi smo miroljubivi demonstranti i nismo učinili ništa loše. Ustav kaže da imamo pravo na slobodu vjerovanja. U našim godinama mi smo poput starijih članova vaše porodice. Ne biste nas trebali udarati." Čuvari su sve samo slušali i stajali u tišini.

Dobra djela upravnika škole i kolega s posla

Direktor škole u kojoj sam predavala je bio mlad čovjek. Kada sam uhapšena za vrijeme ceremonije mature, direktor je provalio bravu na mojoj kancelariji, uzeo moju knjigu Zhuan Falun i čuvao je na sigurnom mjestu. On i nekoliko voditelja odjela su otišli u policijsku stanicu tražiti moje oslobođenje. Rekao je: „Ova je profesorica dobra osoba i svima nam nedostaje u školi. Danas dolazim da je vodim kući.“ Policija je odbila njegov zahtjev. Zamolio ih je da ga telefoniraju kad me puste da on dođe po mene. Također mi je ostavio i hiljadu yuana za kupovinu svakodnevnih potrepština.

Kad sam se vratila na posao nakon što sam bila pritvorena dvije nedelje, on mi je vratio knjigu Zhuan Falun. Kad sam se vratila na posao poslali su me u kancelariju sekretara gdje sam brisala podove i grijala vodu u čajniku. Sekretar i direktor mi nikada nisu otežavali posao.

Taj je direktor nakon ljetnih praznika bio prebačen u prestižnu srednju školu. Zamijenila ga je direktorica. Kad su me uhapsili zbog držanja transparenta na Trgu Tiananmen, ta je direktorica poslala mog pretpostavljenog i zaštitara da me dovedu kući. Policajci su im rekli da sam potrošila 300 yuana na vožnju taksijem i tražili od mog radnog mjesta da im to plate. Rekla sam pretpostavljenom da ne putujem taksijem i zamolila sam školu da policiji ne daje novac. Pretpostavljeni mi je rekaoČ „Direktorica nam je rekla da ispunimo bilo koji zahtjev policajaca, samo da vas oslobode.“

Kad sam se vratila iz Pekinga, već je bilo 20h. Tog dana bilo je prilično hladno, ali je nekoliko kolega s posla stajalo vani čekajući da me vide. Bojali su se da će me odvesti u zatvor u drugom gradu i da me neće vidjeti. Šef obezbjeđenja na mom poslu me odveo u sobu za ispitivanje i naložio ispitivaču da bude blag prema meni. Nakon ispitivanja su me odveli u pritvorski centar.

Vidjela sam novu direktoricu i sekretara kada sam izlazila iz sobe za ispitivanje. Svakom je uposleniku odjeljenja za sigurnost osiguran obrok. Po pravilu sam ja trebala platiti te troškove, ali mi je direktorica rekla da će ti troškovi biti vođeni kao troškovi mog poslovnog puta.

Policajac mi je nakon toga rekao: „Tvoja je direktorica zvala i tražila da te pustimo. Svaki put kada je telefonirala, podsjećala nas je da te ne tučemo. Na drugim radnim mjestima bi otpustili svoje radnike ako saznaju da je njihov radnik učestvovao u protestima. Čudno je da vas vaše radno mjesto želi vratiti nazad na posao. "

Ta je direktorica kasnije bila unaprijeđena. Postala je najviše rangirani službenik na našem radnom mjestu.

U školu sam se vratila da zatražim plaće iz 2005. godine. U to je vrijeme drugi muškarac ponovo bio direktor škole. Isplatio mi je plate za 39 mjeseci koliko sam bila primorana boraviti van kuće, u želji da izbjegnem progon. Nadležne su vlasti školi naredili da mi plati minimalnu sumu, ali su šefovi različitih odjeljenja i direktor održali sastanak i odlučili da mi plate 75% moje plaće. Bivša je direktorica telefonirala sekretaru i rekla mu da mi isplati sve u cijelosti. U to vrijeme, ako bi radnik uzeo bolovanje, bilo bi mu isplaćeno 75% plaće, ali ja sam primila puni iznos.

Nakon toga, direktorica je spomenula slučaj za koji smo samo nas dvije znale. Prije mnogo godina neko mi je iz Šangaja donio jednu svilenu bluzu. Probala sam bluzu i bila mi je premala. Direktorica je upravo bila diplomirala i počela raditi u istoj školi kao i ja. Ja sam joj prodala tu bluzu. Obukla ju je samo jednom, a onda se smanjila nakon pranja. Kako je to bila prava svila, bio je to prilično skup odjevni predmet. Direktorica je tek počela raditi u toj školi i bilo je razumljivo što se uznemirila jer bluzu nije mogla više obući nakon što ju je samo jednom oprala. Zamolila sam je da mi vrati bluzu i vratila sam joj novac. Zaboravila sam tu stvar, ali se ona toga sjetila. Ljubazan čin može probuditi dobrotu kod druge osobe.

Bivši učenici nude pomoć

Prilikom jednog od mojih hapšenja, policajac koga nisam poznavala mi je rekao da mu je njegov kolega rekao da sam mu bila profesorica. Policajac je rekao da me smatra vlastitom profesoricom i dobro se ophodio prema meni. Praktikantica koja je bila sa mnom je bila u trećem mjesecu trudnoće, a ipak je policija na nju sipala hladnu vodu. Spomenula sam to policajcu, a on je pronašao nekoga ko može pomoći. Praktikantica je ubrzo puštena na slobodu.

Štrajkala sam glađu u znak protesta zbog hapšenja i sutradan sam počela povraćati krv. Odveli su me u bolnicu. Slučajno je bolnica u koju su me poslali bila dio univerziteta na kojem sam predavala ranije. Glavni ekonom, šef odjela za CT, ljekari i mnogi drugi bili su moji studenti. Požurili su da me pozdrave.

Kasnije, kako je sve više praktikanata bilo odvedeno u istu bolnicu, svi smo bili zatvoreni u jednu veliku sobu, a policijsko obezbjeđenje bolnice nas je čuvalo. Ranije sam predavala i policijskim snagama i svi, od kapetana do kuhara u četi, su bili moji učenici. Svaki praktikant koji bi bio primljen u bolnicu mogao se slobodno kretati i svako ih je mogao posjetiti ili im poslati stvari.

Jednog je dana došao direktor lokalnog Biroa 610. Izgledao je strogo i počeo me je psovati. Iza njega je bio jedan mladi momak. Prepoznala sam tog mladića kao studenta kojem sam predavala na univerzitetu i pozvala sam ga po imenu. Prišao je i potvrdio da sam bila njegova profesorica. Pitala sam ga gdje me namjeravaju poslati. Uvjeravao me je da će sve pokušati da me puste na slobodu.

Nakon 56 dana sam se vratila kući bez pisanja bilo kakvih izjava kojim obećavam da ću odustati od svog vjerovanja. Kasnije nisam od nikoga čula da je taj student bio uključen u progon Falun Gong praktikanata.

Šef policijskog odjela zaustavlja progon praktikanata

Nakon što sam bila uhapšena u Pekingu, šef policijskog odjela me vratio u moj rodni grad. On je aktivno sudjelovao u progonu praktikanata Falun Gonga. Zamolila sam Učitelja da mi pomogne da probudim njegovu savjest i ispričala sam mu svoju priču.

Rekla sam mu da sam, u vrijeme Kulturne revolucije, imala 15 godina. Učitelj iz moje škole po imenu Guan Min je bio optužen da je izdajnik i javno su ga ponižavali. Nisam mogla podnijeti da neko muči moga učitelja, ali je jedan dječak iz moga razreda izašao na pozornicu da bi pritisnuo učiteljevu glavu. Grdila sam učenike iz svog razreda i zabranila im da rade takve stvari.

Gosp. Guan bio je dobar učitelj i nas smo dvoje išli istim putem u školu. U proljeće je otopljeni snijeg s planina tekao u dolinu, stvarajući malu rijeku. Bilo je teško preći rijeku, a gosp. Guan bi iskoristio svoj bicikl kao odskočnu dasku da preskočimo na drugu stranu. Kad sam diplomirala i pridružila se radnoj snazi, moje je radno mjesto bilo u rodnom gradu gosp. Guana. On se kod svoje kuće oporavljao od bolesti, a ja sam jedne noći otišla da ga posjetim. Moj kolega iz razreda koji je učestvovao u ponižavanju našeg učitelja ostao je vezan za krevet prije svoje četrdesete godine od posljedica moždanog udara.

Nepravda nanese gosp. Guanu je naknadno ispravljena i on je postao šef biroa za obrazovanje. Ja sam bila udana i živjela razdvojeno od muža koji je bio vojnik. Kad je gosp. Guan saznao za moju situaciju, pitao me je gdje je moj suprug stacioniran, i rekao da je njegov bivši kolega iz razreda gradonačelnik grada u kojem je moj suprug. Napisao je pismo svom kolegi i zatražio da mu ga pošaljem. Mjesec dana kasnije bila sam prebačena u taj grad. Bila sam seoska učiteljica i 1974. godine nije bilo lako prebaciti takvu osobu u grad. U svojoj sam se mladosti založila sa svog učitelja, a on mi se kasnije odužio za moje dobro djelo.

Šef policijske stanice je bio dirnut mojom pričom. Rekao je: „Pomoći ću vam koliko mogu. Čak i ako je maksimum 100 posto, ja ću vam pomoći 120 posto." Čula sam kasnije da je prestao progoniti praktikante. Naprotiv, pokušavao im je pomoći kad god je mogao. Nakon toga je napustio posao tvrdeći da je bolestan.

Dvije nedelje kasnije, puštena sam iz zatvora. Moj je suprug bio pušten na slobodu nakon što je proveo 40 dana u pritvoru. U to se vrijeme niko nije usudio govoriti o Falun Gongu. Direktor Odjela za unutrašnju sigurnost se pitao koga sam zamolila za pomoć, ali naravno ja nisam nikoga zamolila za pomoć.

Moja se porodica preselila u drugi grad 2004. godine. Ni policajce ni nikod drugog nikad nisam smatrala svojim neprijateljima. Oni koje sam srela dok sam bila progonjena su shvatili istinu. Ima i drugih kojima nisam mogla objasniti stinu. Nadam se da će praktikanti u mom rodnom gradu uspjeti tim ljudima objasniti činjenice o Falun Dafa i spriječiti ih da budu umiješani u progon.