Falun Dafa Minghui.org

Kako avet komunizma vlada svijetom (6. poglavlje: Pobuna protiv Boga)

(Minghui.org)

[Napomena urednika] Ova serija članaka predstavlja hrvatski prijevod knjige "Kako avet komunizma vlada svijetom" prvobitno objavljene u listu The Epoch Times, a čiji su autori urednički tim "Devet komentara o Komunističkoj partiji".

Sadržaj knjige

Kako avet komunizma vlada svijetom: Predgovor

Kako avet komunizma vlada svijetom: Uvod

1. poglavlje: Strategije aveti za uništavanje čovječanstva

2. poglavlje: Europski korijeni komunizma

3. poglavlje: Tiranija na Istoku

4. poglavlje: Izvoz revolucije

5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad

6. poglavlje: Pobuna protiv Boga

7. poglavlje: Uništavanje obitelji

8. poglavlje: Kako komunizam sije kaos u politici

9. poglavlje: Komunistička ekonomska zamka

10. poglavlje: Korištenje zakona za zlo

11. poglavlje: Oskvrnuće umjetnosti

12. poglavlje: Sabotiranje obrazovanja

13. poglavlje: Otmica medija

14. poglavlje: Popularna kultura - dekadentno zadovoljstvo

15. poglavlje: Komunistički korijeni terorizma

16. poglavlje: Komunizam iza pokreta za zaštitu čovjekove okoline

17. poglavlje: Globalizacija - komunizam u svojoj srži

18. poglavlje: Globalne ambicije Komunističke partije Kine

Kako avet komunizma vlada svijetom: Zaključak

Što sadrži ovaj nastavak?

6. poglavlje: Pobuna protiv Boga

Uvod

1. Na Istoku: nasilna pobuna protiv Boga

a. Kako je Sovjetski Savez uništio ortodoksne religije putem nasilja

b. Komunistička partija Kine uništava kulturu i religiju

2. Na Zapadu: infiltriranje i slabljenje crkve

a. Infiltriranje religija

b. Ograničavanje religija

3. Izopačena teologija komunističke aveti

4. Religijski kaos

Reference

6. POGLAVLJE: POBUNA PROTIV BOGA

Uvod

Gotovo svi narodi svijeta imaju svoje drevne mitove i legende koje raspravljaju o stvaranju čovjeka od njihovih bogova prema vlastitom liku i ono za te ljude predstavlja temelj moralnosti i kulture. Ove tradicije ostavljaju put povratka ka nebu za one koji vjeruju u svoje božansko. Na istoku i zapadu postoje zapisi i legende o tome kako su Nüwa i Jehova stvorili svoje narode.

Bogovi upozoravaju čovjeka da slijedi njihove zapovijedi jer će u suprotnom biti kažnjeni. U vremenima svekolikog moralnog propadanja, bogovi uništavaju čovjeka kako bi sačuvali čistoću univerzuma. Mnoge svjetske rase njedre legende o tome kako su velike poplave uništile civilizacije. Legendarnu Atlantidu navodno je preko noći progutalo more.

Da bi se održao moral ljudskih bića, postoje vremena tijekom kojih prosvijetljena bića ili proroci reinkarniraju u ljudskom svijetu kako bi ispravili ljudska srca, spriječili njihovo uništenje i poveli te civilizacije ka razvitku i sazrijevanju. Takvi mudraci su Mojsije i Isus na Bliskom Istoku, Lao zi u Kini, Shakyamuni u Indiji i Sokrat u staroj Grčkoj.

Ljudska povijest i kultura pomažu ljudima shvatiti što su buddhe, taoi i bogovi; što znači vjerovati u Boga; i kako se kultivirati. Različite škole učenja uče ono što je pravedno i što je zlo te kako razlikovati istinu od laži i dobro od zla. Oni uče čovjeka čekati Stvoriteljev povratak na Zemlju prije kraja svijeta kako bi se ovaj spasio i vratio na nebo. Ljudski moral će se brzo pogoršati kada čovjek prekine poveznicu s Bogom. Moralno izopačenje naposlijetku dovodi civilizaciju do svojeg kraja.

Na Istoku, osobito u Kini, vjerovanje je ukorijenjeno u srcima ljudi putem tradicionalne kulture, i prenosi se tisućljećima. Stoga je kineski narod teško zavarati jednostavnim lažima da prihvati ateizam. Kako bi se iskorijenila vjerovanja kineskog naroda i kultura stara 5.000 godina, zla komunistička avet je masovno upotrijebila nasilje za pokolj elita koje su baštinile tradicionalnu kulturu, a zatim je uz pomoć laži obmanula mlade ljude tijekom više generacija.

Na Zapadu i u drugim dijelovima svijeta, religije i vjerovanja služe kao načini za održavanje kontakta između čovjeka i bogova te predstavljaju važan temelj za održavanje moralnog standarda. Iako zla avet nije uspjela uspostaviti komunističku tiraniju u tim zemljama, ona je postigla svoj cilj uništavanja ortodoksnih religija i korumpiranja ljudskih bića putem obmane, zastranjivanja i infiltracije.

1. Na Istoku: nasilna pobuna protiv Boga

a. Kako je Sovjetski Savez uništio ortodoksne religije putem nasilja

Komunistički manifest poziva na uništenje obitelji, crkve i nacionalne države. Jasno je da je eliminacija i potkopavanje religija jedan od važnih ciljeva Komunističke partije.

Od vjerovanja u Boga do postanka Sotoninim sljedbenikom, Marx je jasno znao za postojanje božanskog i đavolskog. Također je jasno znao da su neugledna demonska učenja teška za ljude - osobito vjerske ljude – da ih prihvate. Stoga se od samog početka zalagao za ateizam, izjavljujući da je „religija opijum naroda“ te da „komunizam počinje od početka s ateizmom“, [1] itd.

Ljudi ne trebaju štovati vraga, ali ih on može iskvariti, zauzeti njihovu dušu, i na kraju odvući u pakao nakon što oni prestanu vjerovati u bogove. Zato se u komunističkoj himni, „Internacionali“, kaže da nema vrhovnih spasitelja – ni Boga ni ljudskih vladalaca – o kojima treba ovisiti. Marx je teorijski omalovažavao religije i Boga, dok je Lenjin iskoristio državnu mašineriju kako bi ih napao nakon što je preuzeo vlast 1917. godine. Lenjin je upotrijebio nasilje i druge taktike velikog pritiska kako bi suzbio ortodoksne religije i pravednu vjeru te tako prisilio ljude okrenuti leđa bogovima.

Lenjin je 1919. godine predstavio novi program Partije, koji je uključivao masovnu eliminaciju religije. Godine 1922. uvodi tajno rješenje koje nalaže da se vrijednost imovine, osobito od najbogatijih vjerskih institucija, mora ukloniti s „nemilosrdnom odlučnošću, ništa ne ostavljajući u sumnji i u najkraćem mogućem roku”. Proglasio je : „Što veći broj predstavnika reakcionarnog svećenstva i reakcionarne buržoazije uspijemo srušiti ovom prigodom, tim bolje, jer upravo ta 'publika' sada mora naučiti takvu lekciju kako bi ustuknula pri pomisli na bilo kakav otpor u idućih nekoliko desetljeća.” [2]

Nakon izvjesnog vremena je opljačkana velika količina crkvene imovine, zatvorene su crkve i samostani, velik broj crkvenog klera je uhićen, i pogubljen je nepoznat broj pravoslavnih i katoličkih svećenika.

Nakon što je Lenjin umro, Staljin je nastavio na isti način, pokrenuvši vrlo okrutno čišćenje tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. Osim pripadnika Komunističke partije, na meti su se našli intelektualci, te ljudi povezani s religijom. Staljin je naredio cijeloj zemlji da provede Petogodišnji plan ateizma. Izjavio je da će kad posljednja crkva bude zatvorena, posljednji svećenik bude uništen, i kad Sovjetski Savez postane plodna zemlja za komunistički ateizam - više neće biti ni traga religiji. Tridesetih godina uhićene su stotine tisuća svećenika i mučene do smrti. Do 1941. godine je ostalo samo oko 4.425 pravoslavnih crkava u cijelom Sovjetskom Savezu otvorenih za javnost, dok je prije nego što su Sovjeti preuzeli vlast, bilo više od 46.000. Zatvoreno je 97% samostana, a ostalo je samo 37. Tijekom tog razdoblja su kulturne elite i intelektualci poslani u gulage, ili bili ubijeni.

Tijekom Drugog svjetskog rata, kako bi iskoristio financijska sredstva i ljudstvo crkve te pružio otpor Njemačkoj, Staljin je naizgled zaustavio progon pravoslavne i katoličke crkve, ostavljajući dojam njihove moguće rehabilitacije. No njegov je osnovni cilj bio nastaviti vršiti strogu kontrolu nad obnovljenom pravoslavnom i katoličkom crkvom kako bi ih koristio kao alat za potkopavanje tradicionalnih religija. Tako je od religije stvoren alat aveti komunizma za obmanu i kontrolu javnosti, posebno vjernika čija je tradicionalna vjera bila suviše jaka da bi bila uništena kroz otvoren progon.

Aleksej II od bivšeg Sovjetskog Saveza je 1961 promaknut u biskupa Talina i Estonije, 1964. u nadbiskupa, a 1968 u mitropolita. Prije raspada Sovjetskog Saveza 1990. godine je proglašen patrijarhom Pravoslavne crkve. Nakon što je Sovjetski Savez raspušten, arhiv KGB-a je bio nakratko otkriven. Naime, Aleksej II je prema tim informacijama radio za KGB.

Aleksej II je kasnije priznao da se kompromitirao i da je djelovao kao sovjetski agent. Otvoreno se pokajao 1991, u dnevnom listu Izvestija: „Braneći jednu stvar, bilo je potrebno dati negdje drugdje. Jesu li postojale neke druge organizacije, ili neki drugi ljudi među onima koji su morali snositi odgovornost ne samo za sebe, već i za tisuće drugih sudbina, koji u tadašnjem Sovjetskom Savezu, u tim godinama, nisu bili prisiljeni slično postupiti? Ipak, molim oprost, razumijevanje i molitve ne samo od Boga, već i od ljudi, kojima su kompromisi, tišina, prisilna pasivnost ili izrazi lojalnosti crkvenih vođa u tim godinama prouzročili bol.“ [3]

Komunistička partija Sovjetskog Saveza nije zadržala iskrivljenu religiju samo u okvirima svoje zemlje već je počela širiti njezin zloćudni utjecaj i na ostatak svijeta.

b. Komunistička partija Kine uništava kulturu i religiju

Uništavanje tradicionalne kineske kulture

Kina ima najstariju civilizaciju na svijetu, sa povijesnim zapisima starim 5000 godina. Poznata kao „Nebesko carstvo“, njena sjajna, veličanstvena tradicionalna kultura zavrijedila je poštovanje mnogih naroda. Kineska kultura imala je jak utjecaj na cijeli regiju Istočne Azije i dovela je do formiranja sfere kineske civilizacije. Otvaranje puta svile i širenje Četiri velika kineska izuma (papir, kompas, barut i tisak) na Zapad je pomoglo ubrzati razvoj europske civilizacije.

Iako Kina nema jednu religiju za sve ljude kao u drugim zemljama, Kinezi također imaju čvrstu vjeru u bogove i buddhe. Kineski vjerski život je jedinstven: za razliku od drugih regija prepunih vjerskih sukoba, konfucionizam, budizam, taoizam su zajedno s čak i zapadnim religijama mirno koegzistirali tisućama godina.

Komunizam je htio uništiti ovu drevnu kulturu, ali to nikada ne bio uspio da je jednostavno probao prevariti kineski narod da je se odrekne. Stoga je KPK tijekom desetljeća neprekidnih političkih kampanja koristila sve moguće zle taktike, počevši od brutalnog masakra. KPK je radila na potkopavanju esencije religije, progonila je intelektualce i uništila tradicionalnu kinesku kulturu, poput hramova, kulturnih relikvija, antičkih slika, drevnih artefakata.

Kroz povijest komunističke vlasti u Kini, neprekidne političke kampanje, progoni, i masovno ubijanje su dali Partiji neprikosnoveno razumijevanje kako koristiti propagandu, teror, ekonomske interese i druge taktike da bi ovladala ljudima. Partija je uništavanjem tradicionalne kulture također sustavno uspostavljala zlu partijsku kulturu sa ciljem kultiviranja i obučavanja onih koji su preživjeli nasilne pokrete kako bi ih pretvorila u oruđe za podrivanje tradicionalne kulture.

KPK dobro razumije kako koristiti ekonomske interese, političko ispiranje mozga i druga sredstva kako bi ljudi podlegli njezinoj manipulaciji. Brojni politički pokreti, suzbijanja te masakri su pomogli KPK da se saživi s takvom taktikom omogućivši joj pripremu za konačnu bitku između dobra i zla u ljudskom svijetu.

Vlasnici i gospodari u ruralnim područjima, te trgovci i obrazovani dužnosnici u urbanim područjima, su bili nositelji tradicionalne kineske kulture. Imali su misiju nasljeđivanja i širenja kineskih tradicija. Partija je poslije 1949., u ranim fazama zauzimanja vlasti, koristila seriju kampanja kako bi masakrirala gospodare i zemljoposjednike u selima te kapitaliste u gradovima. Istodobno, Partija je „ideološki reformirala“ intelektualce – kroz indoktriniranje materijalizmom, ateizam i teoriju evolucije – do sistematskog ispiranja mozga novoj generaciji učenika, utiskujući u njih mržnju prema tradicionalnoj kulturi.

Kroz Anti-desničarski pokret pedesetih godina su svi neposlušni intelektualci bili prognani i poslani na re-edukaciju putem prisilnog rada, efektivno ih bacajući na dno društva. Partija je učenjake koji su nekada usmjeravali društvo i čija su mišljenja bila poštivana, učinila predmetom ismijavanja i izrugivanja. Iskorijenjivanje tradicionalnih elita je okončalo višegeneracijski proces nasljeđivanja i prenošenja tradicionalne kineske kulture. Mladi ljudi koji su došli kasnije više nisu bili socijalizirani i njegovani kroz obitelj, škole, društvo, religiju, ili selo – postavši tako naraštaj bez tradicionalne kulture.

Nakon Anti-desničarskog pokreta nezavisni glasovi prestaju postojati. No Partiji to nije bilo dovoljno. Uostalom, stariji su još uvijek sačuvali sjećanje na tradicionalnu kulturu, a materijalni objekti tradicionalne kulture, poput drevnih predmeta i građevina su se nalazili posvuda. Štoviše, prenošenje tradicionalnih vrijednosti je nastavljeno kroz umjetnost. Godine 1966. partija pokreće Kulturnu revoluciju kako bi u što većoj mjeri uništila tradicionalnu kulturu. Koristeći indoktrinirane studente nakon uspostave Narodne Republike Kine, potiču mladalački nemir i buntovnost da preko kampanje „Uništavanja četiri starca" (stare ideje, stara kultura, stari običaji, stare navike) opustoše i eliminiraju tradicionalnu kinesku kulturnu baštinu.

Paklena vatra kampanje je gorjela diljem Kine. Samostani, hramovi, budistički kipovi i slike, artefakti i kulturna mjesta su bili potpuno uništeni. Prije Kulturne revolucije, svaki grad i mjesto u Kini je sadržavao drevne artefakte. Jedna stopa ispod zemlje i mogli su se pronaći artefakti iz novije povijesti; dvije, tri ili 20 stopa se moglo naići na nebrojene artefakte koje su prethodne dinastije ostavile u naslijeđe. Kampanja je uništila ne samo mjesta religijske prakse, molitve i kultivacije - drevnih mjesta koja su predstavljala sklad između čovjeka i neba – već je narušila i temeljna ispravna uvjerenja ljudskog srca, poput vjere u harmoniju ljudi i kozmosa.

Nadalje, da bi se prekinula povezanost kineskog naroda sa svojim precima i bogovima, KPK je preuzela vodstvo u proklinjanju predaka i skrnavljenju tradicionalne kulture. Zemlje diljem svijeta obično poštuju svoje pretke i kraljeve prošlosti te cijene svoju tradiciju.Ipak, u očima KPK, carevi, generali, znanstvenici i daroviti ljudi drevne Kine su proglašeni nitkovima. Takvo vrijeđanje vlastitih predaka uistinu predstavlja povijesni raritet. Vođeni Partijom, Kinezi su se našli u opasnoj situaciju jer su odbacili božansko, svoje pretke, i uništili vlastitu kulturu.

Progon religija

Nakon dolaska na vlast, KPK je slijedila primjer Sovjetskog Saveza u iskorjenjivanju religija. S jedne strane, KPK je promovirala ateizam pokrenuvši ideološke napade protiv religijskih vjerovanja. S druge strane je tijekom niza političkih pokreta koristila nasilne metode i pritisak kako bi potisnula, progonila i eliminirala religije, uključujući i ubojstva vjernika. Progon onih s ispravnom vjerom postajao je sve teži i teži, eskalirajući 1999., početkom krvavog progona duhovne prakse Falun Gong.

Preuzimanjem vlasti 1949. godine, KPK u velikoj mjeri počinje progoniti religije zabranivši vjerska okupljanja i spalivši brojne primjerke Biblije i skripte ostalih religija. Također je tražila velike kazne za kršćane, katolike, taoiste i budiste, zahtjevajući od vjernika da se registriraju te pokaju zbog navodnih pogrešaka. Oni koji su to odbili su bili strogo kažnjavani. Godine 1951. partija javno objavljuje da će oni koji i dalje nastave dolaziti na vjerska okupljanja biti smaknuti ili doživotno zatočeni. Nebrojeni budistički redovnici su otjerani iz hramova ili prisiljeni živjeti i raditi u svjetovnim okruženjima. Katolički i kršćanski svećenici su bili pritvarani i mučeni. Vjernici su bili pogubljeni ili poslani u logor za prisilni rad. Prema nepotpunim statistikama je gotovo tri milijuna vjerskih sljedbenika i pripadnika vjerskih organizacija bilo uhićeno ili pogubljeno u prvih nekoliko godina vladavine Komunističke partije Kine.

Kako bi ojačala vodstvo nad religijom, KPK je po uzoru na sovjetsku Komunističku partiju, uspostavila regulatorne agencije za svaku pojedinu religiju: Kineska taoistička udruga, Kineska budistička udruga itd. Partija je za potrebe katoličkih vjernika uspostavila Kinesko patriotsko katoličko društvo koje je u potpunosti kontrolirala. Sve vjerske udruge su morale slijediti volju partije koja je upravljala svim svojim članovima nastojeći ih „misaono-reformirati“. Partija je istovremeno koristila te asocijacije kako bi iste učinile ono što zla avet nije mogla; sijati razdor i kvariti ortodoksne religije iznutra.

Partija je jednako tretirala i tibetanski budizam kada je nad tim narodom pokrenula žestoki progon vojno okupiravši regiju 1950. godine. 14. Dalaj Lama je pobjegao s Tibeta 1959. i nastanio se u progonstvu u Indiji, što je Partija protumačila kao pobunu. U svibnju 1962. godine, 10. Panchen Lama podnosi državnom vijeću KPK-a peticiju gdje se opisuje partijsko sabotiranje tibetanske kulture i budističke tradicije, koje sprovodi kineska vojska:

Što se tiče iskorjenjivanja budističkih kipova, budističkih spisa i budističkih stupa, u osnovi, osim vrlo malog broja samostana, uključujući četiri velika samostana koja su bila zaštićena, u drugim tibetskim samostanima, selima, malim gradovima, mjestima te velikim poljoprivrednim područjima i onima za ispašu životinja, neki od naših Han činovnika su izradili plan, mobilizirali naše tibetanske skupine, a neki od aktivista koji nisu imali razumijevanja su odigrali ulogu izvršitelja plana.

Prikazali su se kao da su dio mase uklopivši se među njih kako bi potakli ljude da krenu u veliku akciju uklanjanja budističkih kipova. Budističke spise i stupe su bacali u vodu, na zemlju, lomili ih i rastopili. Oni su bezobzirno provodili nepromišljeno te divlje uništavanje samostana, budističkih dvorana, mani zidova i stupa, i ukrali brojne ukrase iz Buddhinih kipova te dragocjene stvari iz budističkih stupa.

Budući da su državna tijela za nabavku bila neoprezna u razlikovanju prilikom kupovine obojenih metala pa su tako kupili mnoge kipove Buddhe i stupa od obojenih metala čime su potakli uništavanje tih predmeta. Naposlijetku su se neka sela i samostani činili da nisu rezultat čovjekovih namjernih radnji, nego su izgledali kao da su slučajno uništeni bombardiranjem te da je rat upravo završio i kao takvi su bili nepodnošljivi za gledanje.

Također su beskrupulozno vrijeđali religiju koristeći „Tripitaku“ kao materijal za gnojivo, osobito koristeći slike Buddhe i budističkih sutri kako bi napravili cipele. To je bilo potpuno nerazumno. Budući da su radili mnogo stvari koje bi i luđaci teško mogli učiniti, ljudi svih slojeva društva su bili istinski šokirani te veoma emotivno zbunjeni i obeshrabreni. Povikaše, suznih očiju: „Naše je područje postalo tamno“ i drugi takvi jadni krikovi. [4]

Nakon početka Kulturne revolucije 1966., mnoge su lame bile prisiljene postati dio sekularnog svijeta, a nebrojeni dragocjeni spisi se spaljuju. Na Tibetu je do 1976. preostalo samo osam od prvobitno 2.700 hramova. Hram Jokhang je sagrađen prije više od 1.300 godina, prethodio je Tang dinastiji, i smatran je jednim od najvažnijih u regiji, no bio je opljačkan. [5]

Kultiviranje taoizma ima drevnu povijest u Kini. Lao Zi je prije više od 2.500 godina ostavio iza sebe Dao De Jing koji sadrži 5.000 znakova te predstavlja srž taoističke kultivacije. Širenje Dao De Jinga nije bilo ograničeno na istočne zemlje, naime, bio je preveden na jezike mnogih zapadnih zemalja. Ipak je Lao Zi za vrijeme Kulturne revolucije bio kritiziran te smatran licemjerom, a Dao De Jing proglašen „feudalnim praznovjerjem".

Glavna uvjerenja konfucijanstva su bila dobrohotnost, pravednost, moralna sklonost da se čini dobro, ispravno ponašanje, mudrost i povjerenje. Konfucije je postavio moralne standarde za buduće naraštaje. Pobunjenici su u Pekingu za vrijeme Kulturne revolucije odveli Crvene garde u Qufu, Konfucijov rodni grad, kako bi uništili te spalili drevne knjige i tisuće povijesnih nadgrobnih spomenika među kojima je bio i onaj Konfucijev. Godine 1974. je KPK pokrenula pokret „Kritiziraj Lina [Biaoa], kritiziraj Konfucija", proglašavajući tradicionalno konfucijsko razmišljanje - kako treba živjeti i pridržavati se moralnih standarda - bezvrijednim.

Još brutalniji i tragičniji se pokazao progon koji je u srpnju 1999. pokrenuo Jiang Zemin, tadašnji lider partije, nad Falun Gong (Falun Dafa) praktikantima koji prakticiraju istinitost, suosjećanje i toleranciju.

Jiangov politički uspon počinje pred Masakr na Tiananmenu, 4. lipnja 1989. godine. Nakon 1997. i smrti glavnog vođe, Deng Xiaopinga, Jiang preuzima sve ovlasti uklanjajući druge starije partijske dužnosnike i osniva utvrđenu mrežu patronata. Koristeći razvijene bezbednosne snage i propagandni partijski aparat, Jiang 1999. započinje progon Falun Gonga i procijenjenih stotinu milijuna praktikanata. Ova široka nacionalna kampanja državnog terora – najveća od Kulturne revolucije, jača Jiangov politički autoritet omogućujući mu postaviti svoje saveznike na pozicije moći i zarade. Jiangova brutalna politika protiv Falun Gonga, i posvemašnja poticana korupcija, gradi temelj za moderno uskrsnuće totalitarizma KPK, i gura Kinu u moralni bezdan.

Nadalje, Partija u masovnim razmjerima provodi oduzimanje organa od živih Falun Gong praktikanata, zločina nikada ranije viđenog na našoj planeti.

KPK je u samo nekoliko desetljeća u potpunosti uništila tisućljetne vrijednosti kineske tradicionalne kulture, moralnih vrijednosti i uvjerenja u samo-kultivaciju ili duhovno uzdizanje. Ljudi su posljedično prestali vjerovali u bogove, okrenuvši leđa božanskom, te doživjeli duhovnu prazninu i iskvarenost moralnih vrijednosti.

2. Na Zapadu: infiltriranje i slabljenje crkve

Komunizam također sustavno organizira napad na vjernike i u ne-komunističkim zemljama. Pomoću Komunističke partije Sovjetskog Saveza i KPK se putem novaca i špijuna infiltrirao u vjerske institucije drugih zemalja pod izlikom „vjerske razmjene“, kako bi izopačio ispravna vjerovanja ili ih izravno napao utiskujući u religiju socijalističku i komunističku ideologiju. Vjernici nastavljaju štovati i prakticirati u religijama koje su postale potkopane komunističkom ideologijom.

a. Infiltriranje u religije

U SAD se marksisti infiltriraju u kršćanske crkve i sjemeništva, te pogrešno uče generaciju za generacijom svećenika i pastora, koji potom naširoko vrše utjecaj na religiju u cjelokupnoj zemlji.

U srpnju 1953. godine, svjedočeći pred Odborom za ne-američke aktivnosti, istaknuti član Komunističke partije, Manning Johnson, izjavljuje:

Nakon što je Kremlj iznio taktiku ulaska u religijske organizacije, praktična primjena „nove linije“ je podrazumijevala pitanje slijeđenja općih iskustava aktualnog crkvenog pokreta u Rusiji, gdje su komunisti otkrili da uništavanje religije ide mnogo brže ako se u crkvu infiltriraju komunistički agenti koji bi djelovali unutar crkve same ...

To općenito znači da fokus kleričkog mišljenja valja skrenuti s duhovne sfere na onu koja je materijalna i politička, a to dakako podrazumijeva da politika bude utemeljena na komunističkoj doktrini osvajanja moći. Umjesto naglašavanja duhovnosti i stvari duše, novi jaki naglasak bi bio bavljenje pitanjima koja u principu vode ka komunističkom programu „neodgodivih zahtjeva“. Priroda tih socijalnih zahtjeva bi imala tendenciju da se bori s ciljem slabljenja našeg sadašnjeg društva kako bi ga se pripremilo da bude preuzeto od komunističkih sila. [6]

Bugarski povjesničar Momchil Metodiev je nakon opsežnog istraživanja arhiva Komunističke partije Bugarske iz doba hladnog rata, ukazao na činjenicu kako je komunistička obavještajna mreža Istočne Europe blisko surađivala sa partijskim vjerskim odborima s ciljem utjecanja i infiltracije u međunarodne vjerske organizacije. [7]

Organizacija Svjetsko crkveno vijeće je svjetsko međukršćansko tijelo (SCV) osnovano 1948. u Istočnoj Europi i ono je veoma je komunistički indoktrinirano. Njezini članovi su crkve različitih glavnih oblika kršćanstva koje predstavljaju oko 590 milijuna ljudi iz 150 različitih zemalja. SCV je stoga važna sila u svjetskim vjerskim krugovima. Međutim, SCV je bila prva međunarodna vjerska organizacija koja je prihvatila komunističke zemlje (uključujući Sovjetski Savez i podređene mu države) kao članice tijekom Hladnog rata primivši financijsku potporu tih komunističkih zemalja.

Na temelju objavljenog dosjea KGB-a iz 1969., povjesničar i profesor Cambridge sveučilišta, Christopher Andrew, piše kako su tijekom Hladnog rata važni predstavnici Ruske pravoslavne crkve u SCV-u potajno radili za KGB, izvršavajući prikriveni utjecaj na politike i operacije te organizacije. Objavljena dokumentacija KGB-a iz 1989. godine dokazuje da su predstavnici Ruske pravoslavne crkve pod kontrolom KGB-a uspješno ubacili svoju agendu u javnu komunikaciju SCV-a. [8]

Godine 1975., ruski pravoslavni biskup Nikodim (rodno ime Boris Gerogijević Rotov), metropolit Lenjingrada, biva izabran za jednog od šest predsjednika SCV-a. Nikodim, koji je bio stari agent KGB-a, je služio na ovoj poziciji tri godine, do svoje smrti 1978. godine. [9]

Još jedna pobjeda je izbor bugarskog komunističkog špijuna Todora Sabeva kao zamjenika generalnog sekretara SCV-a, 1979. godine. Sabev na dužnosti ostaje do 1993. godine.

Ako razumijemo kako su istočnoeuropski komunisti ušli u crkve i njima manipulirali, nije teško shvatiti zbog čega je SCV zanemario protivljenje svojih članova inzistirajući na financiranju Patriotskog fronta zimbabweanskog afričkog nacionalnog saveza (PFZANS) u siječnju 1980. godine. Entitet je predstavljao ozloglašenu skupina komunističkih gerilaca poznatih po ubijanju misionara i rušenju komercijalnih zrakoplova.

U SCV se također infiltrirala KPK preko Kineskog kršćanskog vijeća, odnosno produžene ruke partije za potrebe kontroliranja religije. Vijeće je jedini službeni predstavnik komunističke Kine u SCV-u koji je zbog financijskih i drugih utjecaja godinama podilazio interesima KPK-a.

Glavni tajnik SCV-a je službeno posjetio Kinu početkom 2018. godine susrevši se s nekoliko kršćanskih organizacija pod partijskom kontrolom poput Kineskog kršćanskog vijeća, Nacionalnog odbora tro-patriotskog pokreta protestantskih crkava u Kini, i Državnom upravom za vjerske poslove. U Kini je broj pripadnika neslužbenih kršćanskih skupina (podzemnih crkava) daleko veći od onih službenih; međutim, delegati SCV-a se nisu usudili organizirati sastanak s neslužbenim kršćanskim skupinama kako bi izbjegli neugodnosti s Pekingom.

b. Ograničavanje religije

Komunistička infiltracija je sveprisutna na Zapadu, a religija je pod utjecajem ideologija i ponašanja koja vrijeđaju Boga. Ideje poput „odvajanja crkve od države" i „političke korektnosti“ proizlaze iz komunizma te su korištene za marginalizaciju i narušavanje ispravnih, ortodoksnih religija.

Sjedinjene Države su izgrađene kao jedna nacija pod Bogom. Svi američki predsjednici su prisegnuli stavljajući jednu ruku na Bibliju, zamolivši Boga da blagoslovi Ameriku. Kad današnji religiozni ljudi kritiziraju ponašanje, ideje i politiku koja odstupa od bogova, ili kada progovaraju protiv pobačaja ili homoseksualnosti, koje je Bog zabranio, komunisti u Sjedinjenim Državama ili militantna ljevica kreću u protunapad. Oni koriste „odvajanje crkve od države“, kako bi naglasili da religija ne bi trebala imati nikakve veze s politikom, nastojeći ograničiti Božju volju, kao i ograničenja na ljudsko ponašanje koja su odredili bogovi.

Tijekom tisuća godina su se božanska bića prikazivala ljudima koji imaju vjeru. Gajeći ispravna uvjerenja, oni su činili većinu društva u prošlosti imajući istovremeno iznimno pozitivan utjecaj na društveni moral. Današnji ljudi govore o božjoj volji samo u crkvi. Izvan crkve ne mogu kritizirati ili se opirati pokušajima potkopavanja božjih parametara za ljudsko ponašanje. Religija je gotovo izgubila svoju ulogu održavanja morala u društvu, i isti je u SAD-u posljedično doživio veliki pad.

Politička korektnost je u posljednjih nekoliko godina postavljena na pijedestal do mjere da ljudi oklijevaju reći „Sretan Božić“ u zemlji utemeljenoj na kršćanstvu. To se događa samo zato što neki tvrde da je taj izraz politički nekorektan te vrijeđa osjećaje ne-kršćana. Slično tome, kada ljudi otvoreno govore o svojoj vjeri u Boga ili se mole Bogu, neki tvrde da je spomenuto diskriminacija onih s drugim uvjerenjima, uključujući i nevjernike. Činjenica je da bi svim ljudima trebalo biti dopušteno izraziti svoja uvjerenja na svoj način, uključujući štovanje prema svojim bogovima i da to nema nikakve veze s diskriminacijom.

U školama su sada zabranjeni satovi na kojima se podučavaju ispravna uvjerenja i tradicionalne vrijednosti. Učitelji ne smiju govoriti o Stvaranju jer znanost tek treba dokazati postojanje božanskog. Teorije ateizma i evolucije se uče u školama kao istina, premda znanost tek treba dokazati njihovo postojanje.

Infiltracija komunističke aveti u društvo, ograničavanja i manipulacije vidljive u sferi religije, kulture, obrazovanja, umjetnosti i prava, je izuzetno složeno i sustavno pitanje.

3. Izopačena teologija komunizma

Kako su se u proteklom stoljeću počele pojavljivati razne iskrivljene teologije, tako je i komunistička misao preplavila religijski svijet podrivajući svećenstvo, infiltrirajući i suptilno kvareći ortodoksne religije. Svećenstvo je besramno tumačilo spise u skladu s vlastitim hirovima, iskrivljujući ispravna učenja koja su ostavila prosvijetljena bića iz ortodoksnih religija. Osobito su tijekom 1960-tih, stvari zasićene marksističkom misli posijale kaos u religijskom svijetu. Ističemo neke od njih; „revolucionarna teologija“, „teologija nade“, „politička teologija" itd.

Mnogi su svećenici iz Latinske Amerike, školovani u europskim sjemeništima tijekom prošlog stoljeća, pali pod veliki utjecaj novih teoloških teorija izmijenjenih komunističkim trendovima. „Teologija oslobođenja“ je bila aktivna u Latinskoj Americi između 1960-ih i 1980-ih, a glavni predstavnik je bio peruanski svećenik Gustavo Gutiérrez.

Ova škola je uvela klasnu borbu i marksističku misao izravno u religiju, protumačivši Božje suosjećanje ka čovjeku na način da se siromašni trebaju osloboditi, a vjernici sudjelovati u klasnoj borbi kako bi siromašni stekli jednak status. Ova škola misli je shvatila Božju uputu Mojsiju, tražeći od njega da izbavi Židove iz Egipta, kao teoretsku osnovu za vjerovanje kako kršćanstvo treba osloboditi siromašne.

Tu je teologiju koju naglašava klasno ratovanje i uspostavu socijalizma, uvelike hvalio Fidel Castro, vođa Komunističke partije Kube. Iako se tradicionalna katolička crkva opirala širenju tih novih teologija, novi papa, imenovan 2013. godine, je pozvao predstavnika liberalne teologije Gutiérreza da 12. svibnja 2015. bude glavni gost na konferenciji za novinare u Vatikanu. Taj nam čin kazuje kako današnja katolička crkva prešutno podržava teologiju oslobođenja.

Teologija oslobođenja se prvo proširila Južnom Amerikom, a potom i svijetom. U raznim dijelovima svijeta su se pojavile mnoge druge slične teologije poput „crne teologije", „ženske teologije“, „teologija Božje smrti", „liberalna teologija“, pa čak i „queer teologija“. Ove teologije su uvelike narušile katolička, kršćanska i druga ortodoksna vjerovanja diljem svijeta.

Tijekom 1970-ih je u SAD-u, vođa ozloglašenog Hrama naroda Kristovih učenika (skraćeno „Hrama naroda“), prozvao sebe reinkarnacijom Lenjina. Ta je osoba vjerovala u marksizam odredivši da izvorna učenja marksizma-lenjinizma i Misao Mao Zedonga budu doktrina Hrama naroda. Tvrdio je da se u SAD-u preobratio kako bi ostvario svoje komunističke ideale. Vođa kulta je znao kako neće imati kamo pobjeći nakon ubojstva američkog kongresmena Lea Ryana koji je istraživao navode protiv kulta, te je okrutno prisilio svoje sljedbenike da izvrše masovno samoubojstvo. Čak je ubio i one koji nisu htjeli počiniti samoubojstvo s njim. Na kraju je više od 900 ljudi bilo ubijeno ili počinilo samoubojstvo. Ovaj je kult oslabio ugled religija i negativno utjecao na ispravnu vjeru ljudi u ortodoksnim religijama. To je dakle imalo ozbiljan negativan utjecaj na američki narod općenito.

4. Religijski kaos

Knjiga "Goli komunist" je objavljena 1958. godine i nabraja 45 komunističkih ciljeva u njihovoj misiji uništenja SAD. Zapanjuje kako je već ispunjena većina zadatih ciljeva. Cilj br. 27 nalaže sljedeće: „Infiltrirajte se u crkve i zamijenite otkrivenu religiju s 'društvenom' religijom. Diskreditirajte Bibliju. …” [10]

Religija je tisućama godina važan kamen temeljac zapadnog svijeta, no komunistička avet je ovu svetu instituciju izopačila do neprepoznatljivosti. Posebno tri izvorne ortodoksne religije - kršćanstvo, katoličanstvo i judaizam (zajedno spominjane kao otkrivene religije) - pod kontrolom su aveti komunizma i izgubile su funkcije koje su prvobitno imale. Nove denominacije uspostavljene ili demonski promijenjene komunističkim načelima i konceptima još izravnije naglašavaju komunističku ideologiju.

Mnogi biskupi i svećenici u današnjim crkvama pojedinih religija propovijedaju devijantne teologije i istodobno kvare te upliću svoje sljedbenike u neprekidan niz skandala. Mnogi vjernici idu u crkvu smatrajući to činom pristojnosti ili čak oblikom zabave ili društvenog života, i nisu istinski posvećeni poboljšavanju svojeg karaktera, ili približavanja božanskom.

Religije su korumpirane iznutra. Rezultat je da ljudi gube povjerenje u religije i ispravno vjerovanje u buddhe, taoe i bogove te posljedično napuštaju svoja vjerovanja. Ako čovječanstvo ne vjeruje u božansko, bogovi ga neće štititi i ono će na kraju biti uništeno.

Sa doktrinom promijenjenom, dok se svetost vjere napada izvana i iznutra, čak i svećenici upražnjavaju grozne stvari, dodatno narušavajući integritet crkve.

Boston Globe je 2002. objavio niz članaka o američkim katoličkim svećenicima za koje se sumnjalo da su seksualno zlostavljali djecu. Istraživanje novinara je otkrilo kako je u periodu nekoliko desetljeća oko 250 bostonskih svećenika zlostavljalo veliki broj djece, dok ih je crkva želeći to prikriti naprosto selila s jednog na drugo područje, umjesto da prijestupnike prijavi policiji. Svećenici su i tamo nastavili zlostavljati djecu, stvarajući tako više žrtava.

Slična otkrića su se brzo proširili diljem SAD-a. Počelo se razotkrivati svećenike i u drugim državama s katoličkom prisutnošću, poput Irske, Australije itd. Druge vjerske skupine su javno osudile iskvarenost Rimokatoličke crkve.

Na kraju je pod pritiskom javnosti Ivan Pavao II bio primoran održati vatikansku konferenciju za američke katoličke kardinale priznavši kako je seksualno zlostavljanje djece zločin, te odlučivši da će upravna struktura crkve biti reformirana. Nadalje, crkva će protjerati svećenike koji su seksualno zlostavljali djecu, a kriminalci će završiti u zatvoru. Crkva je do sada zbog optužbi za zlostavljanje isplatila više od 2 milijarde dolara putem nagodbi.

Religijsko isisavanje novaca od vjernika je također uobičajena pojava. U Kini su, primjerice, različite religije drsko uzimaju novac od vjernika iskorištavajući vjeru ljudi u buddhe, taoe i bogove, pretvarajući religiju u firme. Novac se naplaćuje za vjerske obrede paljenja mirisnih štapića, a cijene usluga se nekad penju i do više desetina tisuća dolara.

Sve više se grade lijepe crkve i hramovi, dok istovremeno ispravna vjera u Boga slabi. Sve je manje učenika koji se istinski kultiviraju. Mnogi hramovi i crkve su postala mjesta okupljanja zlih duhova, dok su hramovi u Kini pretvoreni u komercijalizirana turistička mjesta gdje redovnici zarađuju plaće, a budistički i taoistički opati predsjedavaju kao izvršni direktori.

Pet religija u Kini, koje je Partija imenovala, pretočene su u organizacije, s ciljem izopačivanja izvorne vjere i služenju interesima partijske ideologije. Budizam u Kini gubi svoj karakter zajednice za duhovni odgoj jer je pun političkih svećenika, koji veličaju KPK, smatrajući je svojim božanstvom.

Povodom izvješća 19. kongresa Komunističke partije Kine, zamjenik predsjednika Kineske budističke udruge je izjavio: „Izvješće 19. Kongresa je suvremeni budistički spis koji sam ručno prepisao tri puta.“ Ustvrdio je i sljedeće: „Komunistička partija Kine je buddha i bodhisattva današnjeg doba, a izvješće 19. Kongresa je suvremeni budistički spis koji sjaji sjajnim zrakama komunističkog partijskog vjerovanja.“ Bilo je i ljudi koji su pozvali budističke vjernike da slijede njegov primjer i primjene metodu ručnog prijepisa spisa i da „predanim srcem“ prepisuju izvješće 19. Kongresa kako bi postigli prosvijetljenje. [11]

Vatikan već više od tisuću godina izravno imenuje ili priznaje biskupe širom svijeta. Partija ne prihvaća tridesetak ili više od Vatikana priznatih biskupa za kinesku regiju. Isto tako, Vatikan i njemu privrženi kineski katolici (pogotovo kućni kršćani) ne prihvaćaju biskupe koje je imenovala Komunistička partija. Papa je 2018. pokrenuo dijalog s Komunističkom partijom uslijed stalnih kineskih pritisaka i poticaja, te se čini da će Vatikan početi priznavati partijski imenovane biskupe, koje je prethodno bio ekskomunicirao. Kritičari vjeruju kako je potez da se autoritet crkve podijeli sa totalitarnim režimom opasan presedan, koji bi mogao utjecati na ostatak svijeta. Crkva je vjerska zajednica čija je svrha omogućiti vjernicima poboljšanje moralnosti, približavanje Bogu i konačan povratak u Raj. Kada se u ljudskom svijetu sklapaju dogovori sa zlom aveti, koja se pobunila protiv Boga, i kad se KPK dopušta organizirati te imenovati biskupe i tako joj omogućiti upravljanje pitanjima koji utječu na desetke milijuna kineskih katolika, kako bi Bog trebao gledati na sve ovo? Kakva budućnost čeka desetine miliona katolika u Kini?

U Kini, avet komunizma je masovnim ubijanjem i terorom proizvela političku gadost, koja je uništila tradicionalnu kulturu i skrhala vjeru. Ateistički progoni KP i destrukcija tradicije ciljaju na nasilan raskid veze čovjeka sa božanskim, gurajući Kinu u moralni kolaps.

Komunizam je na Zapadu i drugim dijelovima svijeta koristio obmanu i infiltraciju kako bi demonizirao ortodoksne religije te zbunio i zaveo ljude, nagnavši ih da odustanu od ispravne vjere i vrijednosti. U svojoj pobuni protiv božanskog, avet komunizma djeluje kao vrag, koji vlada našim svijetom. Ako čovječanstvo nastavi gubiti svoje poznavanje i vezu s božanskim, ljudi će dalje padati pod kontrolu aveti, sve do točke bez povratka.

Reference

1. Karl Marx, as quoted in Dimitry V. Pospielovsky, A History of Marxist-Leninist Atheism and Soviet Antireligious Policies: History of Soviet Atheism In Theory and Practice, and the Believer, Vol. 1 (London: Palgrave Macmillan, 1987), 80.

2. US Library of Congress, “Translation of Letter from Lenin,” Revelations from the Russian Archives, accessed April 17, 2020, https://www.loc.gov/exhibits/archives/trans-ae2bkhun.html.

3. Patriarch Alexy II as quoted in Nathaniel Davis, trans., A Long Walk to Church: A Contemporary History of Russian Orthodoxy (Oxford: Westview Press, 1994), 89.

4. Choekyi Gyaltsen, Tenth Panchen Lama, as quoted in Central Tibetan Administration: Department of Information and International Relations, From the Heart of the Panchen Lama (Dharamsala, India: Central Tibetan Administration, 2003 edition), accessed April 17, 2020, http://tibet.net/wp-content/uploads/2015/04/FROM-THE-HEART-OF-THE-PANCHEN-LAMA-1998.pdf.

5. Tsering Woeser, Forbidden Memory: Tibet During the Cultural Revolution, Susan T. Chen, trans., Robert Barnett, ed. (Lincoln, NE: Potomac Books, April 2020)

6. US Congress, House, Committee on Un-American Activities. Investigation of Communist Activities in the New York City Area. 83rd Cong., 1st sess., July 8, 1953. https://archive.org/stream/investigationofcnyc0708unit/investigationofcnyc0708unit_djvu.txt.

7. Momchil Metodiev, Between Faith and Compromise: The Bulgarian Orthodox Church and the Communist State (1944–1989) (Sofia: Institute for Studies of the Recent Past/Ciela, 2010).

8. Christopher Andrew, “KGB Foreign Intelligence from Brezhnev to the Coup,” in Wesley K. Wark, ed., Espionage: Past, Present, Future? (London: Routledge, 1994), 52.

9. Metodiev, “Between Faith.”

10. W. Cleon Skousen, The Naked Communist (Salt Lake City: Ensign Publishing Co., 1958).

11. “Zhongguo Fojiao xiehui fuhuizhang: ‘Shijiu Da Baogao shi dangdai Fojing Wo yijing shouchao san bian’” 中國佛教協會副會長:十九大報告是當代佛經 我已手抄三遍 [“Chinese Buddhist Association Deputy Chairman: ‘The Chinese Communist Party’s 19th Congress Report Is the Contemporary Buddhist Scripture, I Have Hand-copied It Three Times’”], Stand News, December 13, 2017. [In Chinese]