Falun Dafa Minghui.org

Kako avet komunizma vlada svijetom (5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad)

(Minghui.org)

[Napomena urednika] Ova serija članaka predstavlja hrvatski prijevod knjige "Kako avet komunizma vlada svijetom" prvobitno objavljene u listu The Epoch Times, a čiji su autori urednički tim "Devet komentara o Komunističkoj partiji".

Sadržaj knjige

Kako avet komunizma vlada svijetom: Predgovor

Kako avet komunizma vlada svijetom: Uvod

1. poglavlje: Strategije aveti za uništavanje čovječanstva

2. poglavlje: Europski korijeni komunizma

3. poglavlje: Tiranija na Istoku

4. poglavlje: Izvoz revolucije

5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad

6. poglavlje: Pobuna protiv Boga

7. poglavlje: Uništavanje obitelji

8. poglavlje: Kako komunizam sije kaos u politici

9. poglavlje: Komunistička ekonomska zamka

10. poglavlje: Degradacija pravosudnog sustava

11. poglavlje: Oskvrnuće umjetnosti

12. poglavlje: Sabotiranje obrazovanja

13. poglavlje: Mediji - glasnogovornici komunističke aveti

14. poglavlje: Popularna kultura - prepuštanje dekadenciji

15. poglavlje: Komunistički korijeni terorizma

16. poglavlje: Komunizam u pozadini pokreta za zaštitu čovjekove okoline

17. poglavlje: Globalizacija - komunizam u svojoj srži

18. poglavlje: Globalne ambicije Komunističke partije Kine

Kako avet komunizma vlada svijetom: Zaključak

Što sadrži ovaj nastavak?

5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad

Uvod

1. Komunizam putem nasilja i nenasilja

2. Rat špijunažom i dezinformiranjem

3. Od New Deala do progresivizma

4. Kulturna revolucija Zapada

5. Antiratni pokreti i pokreti za građanska prava

6. Američki marksist

7. Dugi marš kroz institucije

8. Politička korektnost

9. Socijalizam širom Europe

10. Nasjedanje na vražje trikove

5. POGLAVLJE: INFILTRIRANJE NA ZAPAD

Uvod

Američki predsjednički izbori 2016. godine su bili jedni od dramatičnijih u proteklih nekoliko desetljeća. Predizborna kampanja je bila puna obrata koji su nastavljeni čak i nakon izbora. Pobjednik, republikanski kandidat Donald Trump, se našao na udaru negativnog medijskog izvještavanja i prosvjeda u gradovima diljem zemlje. Prosvjednici su držali natpise sa sloganima, poput: „Nije moj predsjednik“, prikazujući Trumpa rasistom, seksistom, ksenofobom, ili nacistom. Čak i prije službenog stupanja na dužnost je bilo zahtjeva za prebrojavanjem glasova i prijetnji opozivom s predsjedničke funkcije.

Istraživačko novinarstvo otkrilo je da su mnoge od tih prosvjeda pokrenule određene interesne grupe. Kako je i prikazano u dokumentarcu „Amerika pod opsadom: Građanski rat 2017.”, u režiji istraživača iz Floride, Trevora Loudona, većina su prosvjednika bili „profesionalni revolucionari“ povezani s komunističkim režimima i drugim autoritarnim državama, poput Sjeverne Koreje, Irana, Venezuele ili Kube. Loudonov rad također ističe ulogu dviju istaknutih američkih socijalističkih organizacija: staljinističke Radničke svjetske stranke i maoističke Socijalističke organizacije puta u slobodu. [1]

Loudon je istraživanjem komunističkog pokreta od 1980-ih godina prošlog stoljeća utvrdio kako su ljevičarske organizacije odredile SAD kao primarni cilj svoje infiltracije i subverzije. Američka politika, obrazovanje, mediji i poslovanje su sve više skretali ulijevo pod utjecajem pojedinaca na važnim položajima. Čak i dok su ljudi širom svijeta slavili pobjedu slobodnog svijeta nakon Hladnog rata, komunizam je potajno preuzimao javne institucije zapadnog društva pripremajući se za finalni obračun.

Komunizam se manifestirao u totalitarnim državama Istoka provodeći masovna ubojstva i destrukciju tradicionalne kulture. No također polako ali sigurno preuzima kontrolu nad Zapadom kroz subverziju i dezinformiranje. Narušava ekonomiju, političke procese, društvene strukture, i moralno tkivo čovječanstva, uzrokujući njegov moralni pad i degeneraciju.

Amerika je svjetlo slobodnog svijeta i izvršava bogom danu misiju održavanja reda na planeti. Ishode svjetskih ratova je odlučilo uključivanje Sjedinjenih Država. Suočavajući se s nuklearnim holokaustom tijekom Hladnog rata, Amerika je uspješno zadržavala sovjetski blok do raspada Sovjetskog Saveza i istočnoeuropskih komunističkih režima. Uspjeh američkog eksperimenta sa slobodom i prosvijetljenim upravljanjem je svijet poštedio od još i većeg razaranja.

Očevi utemeljitelji Amerike su primijenili svoje znanje Zapadnih religija i filozofskih tradicija kako bi sastavili Deklaraciju neovisnosti i Ustav SAD-a. Ti dokumenti se priznaju kao bjelodana prava koja je Bog dao čovjeku - počevši sa slobodom vjerovanja i govora - i uspostavljenim odvajanjem ovlasti koji jamči republikanski sustav vlade.

Sloboda Zapada se izravno suprotstavlja cilju komunizma. Zamaskiranog prekrasnim vizijama kolektivnog društva jednakosti, komunizam cilja porobiti i uništiti društvo.

Budući da Komunistička partija ne upravlja zapadnim zemljama, komunističke pristaše se infiltriraju u razne vrste organizacija i institucija kako bi pokorile Zapad podrivanjem i subverzijom. Postoje najmanje pet glavnih sila koje pogone komunističku subverziju na Zapadu.

Prva sila subverzije je Sovjetski Savez, koji osniva komunističku Treću Internacionalu (Kominterna) kako bi širio revoluciju svijetom.

Drugi način se izvršava putem lokalnih komunističkih partija, koje surađuju sa KPSS-om i Kominternom.

Treća sila se iskazuje putem ekonomskih kriza i društvenih prevrata posljednjih desetljeća koji su potakle mnoge zapadne vlade da usvoje socijalističku politiku koja ih malo pomalo gura na lijevu stranu političkog spektra.

Četvrta sila subverzije predstavlja one koji simpatiziraju i podržavaju Komunističku partiju i socijalizam. Ti pojedinci služe komunizmu kao peta kolona „korisnih idiota“ u zapadnom društvu i oni pomažu uništiti kulturu Zapada, posijati moralnu degeneraciju, i potkopati legitimne vlade.

Peta sila je Komunistička partije Kine (KPK). Kineski komunisti 1980-tih provode gospodarske reforme uspostavljajući političke, poslovne i kulturne veze, koje joj omogućuju infiltraciju na Zapad.

Komunistička infiltracija na Zapad nadilazi okvire ovog rada s obzirom na njenu netransparentnu, složenu prirodu. Međutim, razumijevanjem djelovanja na širokoj osnovi, čitatelji mogu uvidjeti kako zlo djeluje i prozreti njegove slojeve obmane. Stoga ovo poglavlje nudi opći pregled dosega komunizma u SAD-u i zapadnoj Europi.

1. Komunizam putem nasilja i nenasilja

Prema uobičajenim shvaćanjima, komunistička partija je sinonim za nasilje, i to s dobrim razlogom. Komunistički režimi Rusije i Kine su došli na vlast putem nasilnih revolucija koristeći nasilje kao sredstvo represije kako bi odvratili pozornost od manje vidljivih oblika komunizma. U Komunističkom manifestu, Marx i Engels kažu: „Komunisti preziru otkrivati svoja stajališta i ciljeve. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi krajnji ciljevi mogu postići samo prisilnim rušenjem svih postojećih društvenih uvjeta.” [2]

Marx je zamišljao kako će komunistička revolucija započeti u razvijenim kapitalističkim zemljama, ali Lenjin je vjerovao da se socijalizam može graditi u Rusiji, koja je bila ekonomski nerazvijena. Drugi značajni Lenjinov doprinos marksizmu je njegova doktrina građenja Partije, koja se u osnovi sastojala od usvajanja tehnika prisile, obmane i nasilja već postojećih u kriminalnim organizacijama, i njihovom nadogradnjom marksističkom društveno-ekonomskom teorijom. Prema Lenjinu, radnička klasa je nesposobna razviti klasnu svijest ili sama pokrenuti revoluciju i stoga može biti pokrenuta jedino vanjskom silom. Agenti revolucije bili bi organizirani u visoko discipliniranoj proleterskoj „prethodnici” - Komunističkoj partiji.

Britansko Fabijansko društvo, osnovano 1884. godine, godinu dana nakon Marxove smrti, usvaja drugačiji pristup kako bi se nametnuo socijalizam. Prvobitni grb Fabijanskog društva prikazuje vuka u ovčjoj koži, a njegovo ime upućuje na Quintusa Fabiusa Maximusa Verrucosusa, starorimskog generala i diktatora koji se proslavio svojom taktikom odgađanja u ratu protiv Kartage. U prvoj brošuri Društva stoji sljedeća bilješka: „Za pravi trenutak morate čekati, kao što je Fabius to učinio s velikim strpljenjem u ratu protiv Hanibala, premda se mnogi s time nisu slagali; ali po uzoru na Fabiusa, morate jako udariti kad kucne čas, ili će vaše čekanje biti uzaludno i beskorisno.“ [3]

Kako bi postupno uveli socijalizam, Fabijansko društvo osmišljava politiku „prožimanja“ u svrhu infiltracije u politiku, civilno društvo, i poslovni svijet. Fabijansko društvo potiče svoje članove da unaprijede i prošire socijalističke ciljeve pridružujući se prikladnim organizacijama te istodobno dodvoravajući se važnim ličnostima poput ministrima, višim administrativnim dužnosnicima, industrijalcima, sveučilišnim dekanima, i crkvenim vođama. Sidney Webb, istaknutiji član Društva, piše sljedeće:

Kao Društvo, pozdravili smo priključivanje muškaraca i žena svake religijske vjeroispovijesti, bez iznimke, snažno inzistirajući na tome da socijalizam nije sekularizam; a sam cilj i svrha svih razboritih kolektivnih akcija je bio razvoj individualne duše ili savjesti ili karaktera. ...Niti smo ograničili našu propagandu na Laburističku stranku koja se polako pojavljuje ili na one koji su bili spremni nazvati se socijalistima, ili fizičkim radnicima, ili bilo kojoj određenoj klasi. Naše prijedloge postavili smo, jedan po jedan, čim uvjerljivije, prije svega onima koji bi ih slušali – konzervativcima, kad god smo im mogli pristupiti, crkvama i kapelama svih vjeroispovijesti, raznim sveučilištima, liberalima i radikalima, zajedno s drugim socijalističkim društvima u svakom trenutku. To smo nazvali „prožimanje“, i to je bilo važno otkriće. [4]

Oboje, nenasilni komunizam fabijanaca i Lenjinova nasilna inačica, imaju isti krajnji cilj. Lenjinov nasilni komunizam ne odbacuje nenasilna sredstva. U svojoj knjizi „Ljevičarski“ komunizam: Infantilni poremećaj, Lenjin kritizira komunističke partije zapadne Europe koje odbijaju surađivati s onima što on naziva „reakcionarnim“ sindikatima ili se pridruživati „kapitalističkom“ nacionalnom parlamentu. U knjizi navodi: „Umjetnost političkih laži za komunista s ispravnim razumijevanjem svojih ciljeva se sastoji u točnom mjerenju uvjeta i procjene pravog trenutka koji prethodnici proletarijata omogućuje uspješno preuzimanje moći. Nakon toga mora odlučiti kada će ta prethodnica biti sposobna pridobiti odgovarajuću potporu od dovoljno širokih slojeva radničke klase i ne-proleterske radne mase, i kada će biti u stanju održati, učvrstiti i proširiti svoje vladanje putem obrazovanja i obuke, privlačeći što šire krugove radnih ljudi.” [5]

Lenjin je uvijek iznova naglašavao da komunisti moraju sakriti svoje stvarne namjere. Bilo kakvo obećanje ili kompromis je prihvatljivo kako bi se preuzela vlast. Drugim riječima, oni moraju biti beskrupulozni da bi postigli svoje ciljeve. Ruski boljševici i kineski komunisti se nisu ustručavali koristiti krajnje nasilje i obmanu kako bi se dokopali moći.

Brutalnost sovjetskog i kineskog komunističkog režima je odvratio pozornost od nenasilnog komunizma na Zapadu. Fabijansko se društvo specijaliziralo u prerušavanju. Odabire Bernarda Shawa, Irskog dramatičara, čovjeka, kako bi lijepim riječima prikrilo stvarne ciljeve nenasilnog socijalizma. Ali brutalnost ostaje malo ispod površine. Na posljednjoj stranici knjige Socijalistički i kapitalistički vodič za inteligentnu ženu, Shaw piše: „Vrlo jasno sam naznačio kako socijalizam podrazumijeva jednakost dohotka, i tu nema alternative, i takav sustav nikome ne dopušta siromaštvo. Prisilno bi vas hranili, oblačili, smještali, podučavali i zapošljavali, htjeli li vi to ili ne. Sazna li se kako nemate dovoljno karaktera da budete vrijedni svih ovih nevolja, vjerojatno bi vas likvidirali na obziran način.“ [6]

Baš kao što je lenjinističkom režimu ponekad svrhovito suspregnuti svoju brutalnost, tako i komunističkim partijama Zapada te njihovim paravanskim organizacijama biva prikladno prikloniti se nasilju i drugim kriminalnim djelovanjima kad ista unaprjeđuju njihovu političku agendu.

2. Rat špijunažom i dezinformiranjem

Komunizam drži da je nacija tlačiteljska konstrukcija klasnog društva, i cilj mu je ukidanje nacija. U Komunističkom manifestu, Marx i Engels proglašavaju kako „radni ljudi nemaju domovinu”. Manifest završava pozivom: „Radnici svih zemalja, ujedinite se!“

Boljševici vođeni Lenjinom osnivaju prvu socijalističku zemlju te bez odlaganja uspostavljaju Kominternu kako bi poticali i širili socijalističku revoluciju širom svijeta. Cilj Sovjetskog Saveza i Kominterne je zbacivanje legitimnih režima svake zemlji te uspostavljanje svjetske socijalističke diktature proletarijata. Daleko-istočni ogranak Kominterne osniva KPK 1921. godine, koja u Kini preuzima vlast 1949. godine.

Komunističke partije širom svijeta potražuju vodstvo Kominterne te prihvaćaju njezina sredstva i obuku. S resursima ogromnog carstva na raspolaganju, boljševici regrutiraju aktiviste diljem svijeta kako bi ih obučili u izvršavanju subverzivnih aktivnosti u svojim vlastitim zemljama.

Primjer organizacije koja je slijedila Kominternu i boljševike je Komunistička partija SAD-a (KPSAD). Iako KPSAD ni u jednom periodu ne postaje važnijom političkom snagom, njezin utjecaj na Sjedinjene Države je ipak značajan. KPSAD se u dosluhu s aktivistima i aktivističkim organizacijama infiltrirala u radničke i studentske pokrete, crkvu i vladu.

Dr. Fred Schwartz, pionir američke antikomunističke misli, izjavljuje krajem 1950-ih: „Svaki pokušaj brojčanog prosuđivanja utjecaja komunista je nalik pokušaju utvrđivanja valjanosti trupa broda stavljajući u odnos probušene dijelove trupa sa ispravnim. Jedna rupa može potopiti brod. Komunizam je teorija disciplinirane šačice koja kontrolira i usmjerava ostale. Jedna osoba na važnom položaju može kontrolirati i manipulirati tisućama drugih.“ [7]

Poznato je da su sovjetski operativci bili aktivni u SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata. Unatoč tome i antikomunističkim naporima senatora Josepha McCarthyja, ljevičarski političari, akademici, i lijevo orijentirani mediji su skrivali ili tajili činjenice od javnosti.

Američka vlada 1990-tih s liste tajnih dokumenata uklanja tzv. Venona dosjee koje je obavještajna služba SAD-a dekodirala tijekom Drugog svjetskog rata. Dokumenti dokazuju djelovanje najmanje 300 sovjetskih špijuna infiltriranih u vladu SAD-a. Pojedinci su se nalazili i na visoko rangiranim položajima Rooseveltove administracije imajući pristup povjerljivim informacijama. Drugi su agenti koristili svoje pozicije utječući na američku politiku i državnu vlast. Razotkriveni sovjetski špijuni su dužnosnik američkog Ministarstva financija Harry Dexter White, Ministarstva vanjskih poslova Alger Hiss, te bračni par Julius i Ethel Rosenberg, oboje osuđeni na smrt električnom stolicom zbog odavanja vojnih tajni i nuklearne tehnologije Sovjetskom Savezu.

Dešifrirani špijunski kontakti unutar Venona projekta predstavljaju samo vrh ledenog brijega; pune razmjere sovjetske infiltracije u vladu SAD-a i dalje ostaju nepoznate. Neki su sovjetski operativci obnašali funkcije visokih američkih dužnosnika i bili su u prilici utjecati na važne političke odluke.

Alger Hiss, ravnatelj Ureda za posebna politička pitanja Državnog tajništva SAD-a odigrava ključnu ulogu kao savjetnik predsjednika Franklina D. Roosevelta tijekom konferencije na Jalti krajem Drugog svjetskog rata. Naime, on pomaže utvrditi poslijeratne teritorijalne podjele, izraditi nacrt Povelje Ujedinjenih naroda, odlučivati u pitanjima razmjene zarobljenika i slično.

White je bio osoba od povjerenja Ministru financija Henryu Morgenthau ml. i pomaže mu 1944. godine ostvariti Bretton Woods međunarodni financijski sporazum. Također slovi i kao jedan od arhitekata institucija Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. White potiče Kinesku nacionalnu stranku (Kuomintang) da angažira tajnog člana KPK, Yia Zhaodinga, u kinesko ministarstvo financija, koji 1941. godine preuzima tu funkciju. Yi uzrokuje katastrofalnu valutnu reformu koja narušava ugled Kuomintanga i istodobno pomaže uspon KPK-a. [8] Neki su povjesničari utvrdili kako je utjecaj sovjetskih špijuna i njihovih ljevičarskih simpatizera u američkoj vanjskoj politici prouzrokovao da SAD okonča svoju vojnu pomoć Kuomintangu tijekom Kineskog građanskog rata koji je nastupio nakon Drugog svjetskog rata. Kontinentalna Kina je poslije ovog pala u ruke KPK. [9]

Whittaker Chambers, sovjetski doušnik i suradnik KPSAD-a, koji je kasnije prebjegao i svjedočio protiv drugih špijuna, kaže: „Agenti neprijateljske sile su u mogućnosti učiniti mnogo više od krađe dokumenata. U poziciji su utjecati na vanjsku politiku u interesu glavnog neprijatelja nacije, i to ne samo u iznimnim prilikama… već i u zapanjujućem broju svakodnevnih odluka.” [10]

Jurij Bezmenov, agent KGB-a koji je 1970-tih prebjegao na Zapad, raspravlja o sovjetskim metodama subverzije u svojim spisima i intervjuima. Prema Bezmenovu, špijun popularne kulture u stilu Jamesa Bonda koji u zrak diže mostove ili se šulja uokolo kradući tajne dokumente je u biti sasvim daleko od stvarnih metoda špijunaže. Samo 10 do 15% financija i osoblja biva dodijeljeno tradicionalnim špijunskim operacijama, dok se ostatak resursa koristi za potrebe ideološke subverzije.

Bezmenov tvrdi kako se subverzija dijeli u četiri faze: demoralizacija, destabilizacija, kriza, i „normalizacija.“ Prvi se korak fokusira na iskorištavanje jedne generacije kako bi ova potkopala percepciju stvarnosti i demoralizira neprijateljsku zemlju, drugi stvara društveni kaos, treći potiče krizu i uzrokuje građanski rat, revoluciju, ili invaziju druge zemlje. Sve kulminira u četvrtoj i posljednjoj fazi, koja dovodi zemlju pod kontrolu Komunističke partije. Ona se naziva normalizacija.

Bezmenov, alias Thomas Schumann, izdvaja tri polja subverzije, tj. demoralizacije, u prvom stadiju: ideje, strukture i život. Ideje pokrivaju religiju, obrazovanje, medije, i kulturu. Strukture obuhvaćaju državnu upravu, pravni sustav, provedbu zakona, oružane snage, i diplomaciju. Život se pak odnosi na obitelj i zajednice, zdravlje i odnose među ljudima različitih rasa i društvenih klasa.

Kao primjer, Bezmenov objašnjava kako se konceptom jednakosti manipulira u svrhu stvaranja nemira. Agenti promiču egalitarizam, čineći ljude nezadovoljnima svojim političkim i ekonomskim okolnostima. Aktivizam i građanski nemiri se vežu s ekonomskim zastojem, daljnje pooštravajući odnose rada i kapitala u pogoršavajućem ciklusu destabilizacije, koja kulminirala revolucijom ili invazijom komunističkih snaga. [11]

Još jedan prebjeg, Ion Mihai Pacepa, najviši obavještajni dužnosnik koji je prebjegao iz sovjetskog bloka, bježi 1978. godine u Sjedinjene Države. Razotkriva na koji način bivši Sovjetski Savez i komunistički režimi istočne Europe koriste strategije psihološkog ratovanja i dezinformiranja s ciljem uvođenja prve faze u zemlje Zapada. Prema Pacepau, svrha dezinformiranja znači mijenjanje ljudskih okvira referiranja. Manipulacijom njihovih ideoloških vrijednosti, ljudi postaju nesposobni razumjeti ili prihvatiti istinu čak i kad im se ista nedvosmisleno iskazuje pred njihovim očima. [12]

Bezmenov tvrdi kako prva faza ideološke subverzije obično traje 15 do 20 godina, odnosno period potreban za obrazovno stasanje jednog naraštaja. Drugi stupanj traje dvije do pet godina, a treći stupanj samo dva do šest mjeseci. Bezmenov u intervjuu iz 1984. izjavljuje kako je prva faza ostvarena čak i u većoj mjeri no što je sovjetska vlast to prvobitno očekivala.

Iskazi mnogih sovjetskih špijuna i obavještajnih dužnosnika i otkriveni dokumenti iz doba Hladnog rata ukazuju kako su taktike infiltracije i subverzije bili glavna snaga u pozadini kontrakulturnih pokreta šezdesetih godina.

McCarthy počinje 1950. godine razotkrivati razmjere komunističke infiltracije unutar cjelokupne američke državne uprave i društva. No Senat četiri godine kasnije izglasava njegovu cenzuru, i inicijativa za oslobađanje komunističkog utjecaja u Vladi SAD-a biva zaustavljena. Makartizam je danas sinonim za politički progon, odnosno znak da ljevičarski krugovi uspješno dominiraju arenom ideološke borbe.

Prijetnja od komunističke infiltracije nije oslabila propašću Sovjetskog Saveza i okončanjem Hladnog rata. Ljevičari se beskompromisno bore štiteći preljubnike, pobornike pobačaja, kriminalce, komuniste. Također se suprotstavljaju civilizaciji dok istovremeno podupiru anarhiju.

3. Od New Deala do progresivizma

24. listopada 1929. godine na njujorškoj burzi vlada panika i trgovano je rekordnih 12.9 milijuna dionica. Kriza se iz financijskog sektora širi na cjelokupno gospodarstvo i Velika depresija jednako zahvaća industrijalizirane zemlje Zapada, kao i one u razvoju. Američka stopa nezaposlenosti 1929. iznosi tri posto da bi do 1933. dosegnula četvrtinu radno sposobnog stanovništva. Industrijska proizvodnja u velikim industrijskim zemljama, osim onih pod Sovjetskim Savezom, pada u prosjeku za 27 posto. [13]

Početkom 1933. godine i sto dana od Rooseveltove inauguracije se uvodi mnogo zakona kako bi se razriješila postojeća kriza. Raste državni intervencionizam u ekonomiji i Kongres odobrava velike reforme poput Zakona o bankama u hitnim situacijama, Zakona o prilagodbi poljoprivrede, Zakona o oporavku industrije i Zakona o socijalnom osiguranju. Iako Rooseveltov New Deal u biti završava izbijanjem Drugog svjetskog rata, mnoge institucije i organizacije iz tog razdoblja nastavljaju oblikovati američko društvo sve do današnjih dana.

Roosevelt je imao više izvršnih naloga u prosjeku godišnje od ukupnog broja takvih dekreta svih američkih predsjednika u dvadesetom stoljeću. Ipak, dvoznamenkasta stopa nezaposlenosti u SAD-u se zadržava do 1941. i početka rata. Stvarni učinak New Deala usmjerava Vladu SAD-a na put visokog oporezivanja, glomazne vlade, i ekonomskog intervencionizma.

U svojoj knjizi iz 2017. godine Velika Laž: Otkrivanje nacističkih korijena američke ljevice, konzervativni mislilac Dinesh D'Souza tvrdi da je Nacionalni zakon o oporavku, inače središnji dio Rooseveltova New Deala, u suštini označio kraj slobodnog tržišta u SAD-u. [14]

Prema FDR’s Folly, knjizi iz 2003. godine, povjesničara Jima Powella, New Deal produžava Veliku depresiju, umjesto okončava; Zakon o socijalnom osiguranju i zakoni o radu su potakli daljnju nezaposlenost, a visoki porezi opteretili dobro stojeća poduzeća itd. [15] Hvaleći knjigu, ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade Milton Friedman, izjavljuje: „Istini za volju, kako i Powell bez trunke sumnje objašnjava, New Deal je omeo oporavak ekonomije nakon njezina pada te produljio i povećao nezaposlenost, pripremivši teren za još nametljiviju i skuplju vladu.” [16]

Lyndon Johnson postaje predsjednik nakon ubojstva J.F. Kennedya 1963. godine te iduće godine u svojem govoru o stanju nacije proglašava „nemilosrdni rat protiv siromaštva i nezaposlenosti“, te pokreće domaće programe Velikog društva. Johnson u kratkom roku izdaje niz izvršnih naredbi osnivajući nove vladine agencije, osnažuje socijalnu državu, povisuje poreze, i znatno širi državne ovlasti.

Interesantno je usporediti sličnosti administrativnih mjera predsjednika Johnsona i ciljeva naznačenih u komunističkoj literaturi tog doba. Gus Hall, bivši glavni tajnik KPSAD-a, kaže sljedeće: „Komunistički stav prema Velikom društvu se može sažeti u staru izreku kako dvojica muškaraca koji spavaju u istoj postelji mogu različito sanjati … Mi podržavamo svaku mjeru koncepta Velikog društva jer sanjamo o socijalizmu."

Hallova „ista postelja“ se obraća politici Velikog društva predsjednika Johnsona. Premda i KPSAD također podržava inicijativu Velikog društva, namjera Johnsonove administracije je poboljšati Sjedinjene Države unutar demokratskog sustava, dok komunistička partija tim programom želi olakšati SAD-u prijelaz u socijalizam.

Najozbiljnije posljedice Velikog društva i „rata protiv siromaštva“ se mogu sažeti u tri aspekta: veća zavisnost o socijalnoj skrbi, poticanje nezaposlenosti i narušavanje strukture obitelji. Socijalna politika pak favorizira jednoroditeljske obitelji, potiče rastavu i izvanbračne porode. Stopa djece rođene izvan braka 1940. godine iznosila je 3,8 posto od ukupnog broja novorođenih, da bi 1965. narasla na 7,7 posto. Godine 1990. ili 25 godina nakon reforme Velikog društva, brojka iznosi 28 posto, a 2012. raste na 40 posto. [17] Te politike nesrazmjerno pogađaju manjine, posebno Afroamerikance.

Raspad obitelji povlači sa sobom niz rasprostranjenih posljedica, poput povećanog opterećenja državnog budžeta, rastuće stope kriminala, pada obiteljskog odgoja, generacijskog siromaštva i mentaliteta povlaštenosti, što uzrokuje višu stopu dobrovoljne nezaposlenosti.

Sljedeći citat se pripisuje škotskom povjesničaru i pravniku lordu Aleksandru Fraseru Tytleru: „Demokracija ne može postojati kao trajni oblik vlasti. Može postojati samo dok birači ne spoznaju kako sebi samima glasovima mogu osigurati sredstva iz državne blagajne. Potom većina uvijek glasa za kandidata koji obećava najviše benefita iz državnog budžeta i demokracija se posljedično urušava zbog labave fiskalne politike, nakon koje redovito slijedi diktatura, a onda i monarhija.” [18] Jedna verzija ovog citata se ponekad pripisuje i francuskom povjesničaru Alexisu de Tocquevilleu.

Kao što kineska izreka kaže: „Od štedljivosti do ekstravagancije je lako, ali obrnuto je teško.“ Državi postaje nemoguće smanjiti razmjere i vrste beneficija nakon što ljudi razviju ovisnost o socijalnoj skrbi. Socijalna država na Zapadu postaje politička močvara iz koje političari i dužnosnici ne vide izlaz.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća ekstremna ljevica napušta revolucionarne termine koji su držali američki narod na oprezu zamijenivši ih onima neutralnijeg prizvuka, poput „liberalizma” i „progresivizma”. Izraz „napredak“ ili „progres“ nimalo nije stran ljudima iz komunističkih zemalja s obzirom da ih je komunistička partija smatrala kvazi-sinonimom za „komunizam”. Pojam „progresivni pokret“, se odnosio, primjerice, na „komunistički pokret“, a „napredni intelektualci“ su podrazumijevali „pro-komunističke pojedince“ ili prikrivene članove komunističke partije.

Liberalizam se, međutim, ne razlikuje bitno od progresivizma jer nosi istu konotaciju visokog poreza, povećane socijalne skrbi, glomazne vlade, odbacivanja religije, morala i tradicije, korištenja 'društvene pravde' kao političkog oružja, 'političke korektnosti', i ratobornog promicanja feminizma, homoseksualizma, seksualnih perverzija i sl.

Nije nam namjera upirati prstom prema nekoj određenoj osobi ili političaru s obzirom da je uistinu teško učiniti ispravnu analizu i procjenu usred složenog povijesnog razvoja događaja. Avet komunizma od početka 20. stoljeća nesumnjivo utječe na pregršt stvari u društvima Istoka i Zapada. Uspjeh nasilne revolucije na Istoku potpomaže širenju komunističkog utjecaja na vlade i društva Zapada, gurajući njihove političke nazore ka lijevoj strani političkog spektra.

Sjedinjene Države nakon Velike depresije sve više usvajaju socijalističku politiku, posebice socijalne programe, dok ateizam i materijalizam, s druge strane, nastavljaju erodirati moralno tkivo američkog društva. Otpor prema obmani sve više slabi kako se ljudi sve više distanciraju od boga i tradicionalnog morala.

4. Kulturna revolucija na Zapadu

Šezdesete godine prošlog stoljeća predstavljaju prekretnicu u modernoj povijesti, naime, kontrakulturni val preplavljuje prvo Istok, a potom i Zapad. Zapadni kontrakulturni pokret, za razliku od kineske Kulturne revolucije, naizgled sadrži višestruke fokuse, premda je to uistinu bio nedostatak fokusa.

Pokret kontrakulture od sredine 1960-tih do sredine 1970-tih uglavnom vode mlađi naraštaji motivirani raznim težnjama. Neki se protive Vijetnamskom ratu, neki se bore za građanska prava, neki zagovaraju feminizam i negiraju patrijarhat, neki traže prava za homoseksualce. Povrh svega toga svjedočimo šarenoj lepezi pokreta protiv tradicije i vlasti koji zagovaraju seksualnu slobodu, hedonizam, drogu i rock glazbu.

Cilj ove zapadne kulturne revolucije je uništenje čestite kršćanske civilizacije i njezine tradicionalne kulture. Iako naizgled neuređen i kaotičan, ovaj međunarodni kulturni pomak proizlazi iz komunizma. Mladi sudionici kontrakulturnog pokreta su štovali „Tri M-a", odnosno Marxa, Marcusea i Maoa.

Herbert Marcuse je ključni član Frankfurtske škole, skupine marksističkih intelektualaca povezanih sa Institutom za društvena istraživanja, osnovane 1923. godine na ondašnjem frankfurtskom sveučilištu. Osnivači Škole iznose koncept „kritičke teorije“, kako bi napali zapadnu civilizaciju i primijenili marksizam u kulturnoj sferi.

Jedan od osnivača Frankfurtske škole, mađarski marksist György Lukács, navodi da je njezina svrha odgovoriti na sljedeće pitanje: „Tko će nas spasiti od zapadnjačke civilizacije?“ [19] Elaborirajući ovo, on proglašava Zapad krivcem za zločin genocida nad svakom civilizacijom i kulturom na svom putu. Američka i zapadna civilizacija, prema Lukácsu, predstavljaju najveći svjetski repozitorij rasizma, seksizma, političkog domorodstva, ksenofobije, antisemitizma, fašizma i narcisoidnosti. Cesta ka „političkoj korektnosti“ je popločena.

Marksisti Frankfurtske škole se 1935. godine premještaju u SAD i nastavljaju djelovanje na njujorškom Columbia sveučilištu. To im omogućuje širenje njihovih teorija na američkom tlu. Uz pomoć drugih ljevičarskih intelektualaca kvare nekoliko naraštaja američke mladeži.

Kombinujući marksizam sa frojdovskim panseksualizmom, Marcuseove teorije kataliziraju pokret za seksualno oslobađanje. Marcuse vjeruje da obuzdavanje vlastite prirode u kapitalističkom društvu sputava oslobađanje i slobodu te smatra neophodnim suprotstaviti se svim tradicionalnim religijama, moralnostima, redu i autoritetu kako bi stvorili utopijsko društvo neograničenih i lakih užitaka.

Marcuseovo poznato djelo Eros i civilizacija zauzima važno mjesto među ogromnom količinom djela frankfurtskih učenjaka, zbog dva specifična razloga: Prvi, knjiga kombinira misli Marxa i Freuda, pretvarajući Marxovu kritiku politike i ekonomije u kritiku kulture i psihologije. Drugo, knjiga gradi mostove između Frankfurtskih teoretičara i mladih čitatelja, što omogućuje kulturnu pobunu šezdesetih godina.

Marcuse izjavljuje kako kontrakulturni pokret možemo nazvati „kulturnom revolucijom s obzirom da je otpor usmjeren prema cijelom kulturnom establišmentu, kao i moralnosti postojećeg društva.“ Nastavlja riječima: „Jednu stvar možemo reći s potpunom sigurnošću: tradicionalna ideje revolucije i njezina tradicionalna strategija su mrtvi. To su staromodne ideje… Ono što moramo poduzeti je vrsta raširene i raspršene dezintegracije sustava.” [20]

Tajanstvene teorije Frankfurtske škole su shvaćali samo malobrojni mladi buntovnici, ali Marcuseove su ideje jednostavne: budite protiv tradicije, autoriteta i moralnosti. Prepustite se seksu, drogi i rock 'n' rollu bez ograničenja. Čak osmišljava i frazu: „Vodite ljubav, a ne rat.“ Dok god kontrirate svim društvenim normama i autoritetima, vi ste dio „plemenitog“ revolucionarnog cilja. Bilo je tako jednostavno i lako postati revolucionar te ne čudi što tadašnji val privlači toliko mladih.

Premda valja naglasiti kako je veliki broj buntovne mladeži nastupao svojom voljom, najradikalnijim, istaknutim vođama studenata manipulirali su strani komunisti, također ih obučavajući. Na primjer, vođe američke aktivističke organizacije nazvane Studente za demokratsko društvo (eng. SDS) su prema FBI izvještaju obučavali kubanski agenti.

Studentske antiratne prosvjede izravno organiziraju i potiču komunističke skupine. Jedna od njih je bila organizacija ekstremne ljevice Weather Underground, koja je nakon raspada SDS-a 1969. U proglasu iste godine organizacija citira sljedeću rečenicu: „Proturječnost revolucionarnih naroda Azije, Afrike i Latinske Amerike te imperijalista na čelu sa Sjedinjenim Državama su glavna kontradikcija u suvremenom svijetu. Razvoj ove kontradikcije je promicanje borbe naroda cijelog svijeta protiv američkog imperijalizma i njegovih sluga.“

Riječi je napisao Lin Biao, tada drugi čovjek komunističke Kine, i potječu iz njegove serije članaka nazvane „Dugo živjela pobjeda narodnog rata!“ [21]

Baš kako Kulturna revolucija nanosi nepovratnu štetu kineskoj tradicionalnoj kulturi, tako i kontrakulturni pokret izaziva divovski prevrat u zapadnom društvu. Prvo, normalizira mnoge subkulture koje pripadaju rubnim područjima društva ili su devijantne varijacije mainstream kulture. Seksualno oslobađanje, droga i rock 'n’ roll rapidno nagrizaju moralne vrijednosti mladeži i pretvaraju ih u korozivnu silu koja se suprotstavlja Bogu, te protivi tradiciji i društvu.

Drugo, kontrakulturni pokret postavlja presedan za kaotični aktivizam, bodreći široki raspon antisocijalnog i antiameričkog načina razmišljanja, te priprema teren za ulične prosvjede i kulturološki rat koji slijedi.

Treće, mladež šezdesetih okončava svoj aktivistički životni stil te ulazi na fakultete i istraživačke institute, završava magisterije i doktorate postajući dio američkog mainstream društva. Uvlače marksistički svjetonazor i njegove vrijednosti u obrazovanje, medije, politiku, i ekonomiju, podupirući tako nenasilnu revoluciju diljem zemlje.

Od osamdesetih godina prošlog stoljeća ljevica u velikoj mjeri preuzima i uspostavlja uporišta u mainstream medijima, akademskoj zajednici i Hollywoodu. Predsjedništvo Ronalda Reagana nakratko preokreće taj trend koji ponovno starta sa 90-ima i doseže svoj vrhunac posljednjih godina.

5. Antiratni pokreti i pokreti za građanska prava

U knjizi Georgea Orwella „1984.”, jedno od četiri glavna ministarstava Oceanije je Ministarstvo mira i ono nadzire vojne poslove partije. Obrnuti smisao njegovog imena zapravo upućuje na komunističku strategiju: Kad si inferioran u odnosu na neprijatelja, iskaži želju za mirom. Pružanje maslinove grančice je najbolji način za prikrivanje napada koji uskoro slijedi.

Sovjetski Savez i druge komunističke zemlje su vješte u ovoj strategiji, koju i dalje primjenjuju u infiltraciji na Zapad. Svjetsko Vijeće za mir se osniva odmah po okončanju Drugog svjetskog rata, a Sjedinjene Države slove kao jedina zemlja s proizvedenom i uspješno upotrijebljenom atomskom bombom. Prvi predsjednik Vijeća je francuski fizičar Frédéric Joliot-Curie, član Komunističke partije Francuske.

Pretrpivši ogromne gubitke u ratu, Sovjetski Savez agresivno promiče mir u svijetu kao varku za suzbijanje pritiska sa Zapada. Sovjetski odbor za obranu mira, organizacije povezane sa KPSS-om, izravno utječu na Svjetsko vijeće za mir. Vijeće širom svijeta promovira kampanju proglašavajući Sovjetski Savez miroljubivom zemljom i osuđuje Sjedinjene Države kao hegemonističkog ratnog huškača. „Borba za mir“, postaje često ponavljana sovjetska retorika i poštapalica Mihaila Suslova, sovjetskog dužnosnika i ideološkog vođe.

„Sadašnji antiratni pokret svjedoči o volji i spremnosti najširih masa ljudi kako bi očuvali mir i spriječili agresora da pogura čovječanstvo u ponor još jednog pokolja”, Suslov piše u propagandnom traktu iz 1950. godine. „Sadašnja nam je zadaća preokrenuti volju svekolike populacije u konkretnu akciju koja će osujetiti planove i mjere anglo-američkih poticatelja rata.” [22]

„Mir u svijetu“ postaje jedna od glavnih komunističkih uzrečica u ratu javnog mnijenja usmjerenog protiv slobodnog svijeta. Sovjetski Savez sponzorira mnoštvo organizacija i grupa kako bi nametnuo komunističke ciljeve, poput Svjetskog saveza trgovinskih sindikata, Međunarodnog demokratskog saveza za žene, Međunarodnog saveza novinara, Svjetskog saveza za demokratsku mladež, Svjetskog saveza znanstvenih djelatnika.

Vladimir Bukovsky, ugledni sovjetski disident, piše 1982. godine: „Članovi starije generacije se još mogu prisjetiti marševa, skupova i peticija iz 1950-tih. … Sada gotovo i nije tajna da je Moskva organizirala, provela i financirala cijelu kampanju putem tzv. Mirovnog fonda i od Sovjeta kontroliranog Svjetskog vijeća za mir” [23]

Gus Hall, generalni sekretar Komunističke partije SAD-a, izjavljuje: „Neophodno je proširiti borbu za mir, podići ju na višu razinu, uključiti puno veći broj ljudi i učiniti to gorućom temom u svakoj zajednici, svakoj narodnoj organizaciji, svakom radničkom sindikatu, svakoj crkvi, svakoj kući, svakoj ulici, i svakom mjestu okupljanja naših ljudi.” [24]

Sovjetski pokret „borbe za mir“ se u periodu Hladnog rata nameće u tri vala, a prvi nastupa 1950-tih godina. Drugi val se događa tijekom antiratnog pokreta 1960-tih i 1970-tih. Stanislav Lunov, bivši dužnosnik sovjetskog GRU-a (vojne obavještajne službe) koji je prebjegao u Sjedinjene Države 1992. godine, kaže: „GRU i KGB su sudjelovali u financiraju gotovo svakog antiratnog pokreta u SAD-u i inozemstvu.” [25]

Ronald Radosh, bivši marksist i aktivist tijekom vijetnamskog antiratnog pokreta, priznaje: „završetak rata nam nije bio toliko bitan koliko eksploatiranje antiratnih sentimenata u svrhu stvaranje novog revolucionarnog socijalističkog pokreta kod kuće.” [26]

Treći veliki antiratni pokret se događa početkom 1980-tih kada Sjedinjene Države strateški raspoređuju nuklearne projektile srednjeg dometa u Europi. Antiratni prosvjednici zahtijevaju od Sovjetskog Saveza i SAD-a ograničavanje nuklearnog arsenala te 1987. godine obje strane potpisuju sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa. Poštivanje sporazuma, međutim, se može uistinu osigurati samo na demokratskom Zapadu s obzirom na manjak slobode govora i političke transparentnosti u sovjetskom bloku. Organizacije s komunističkim ili radikalno ljevičarskim vezama, nastavljaju igrati važnu ulogu u jačanju američkog antiratnog pokreta i nakon Hladnog rata odnosno početka Rata protiv terorizma. [27]

Komunisti su također činili napore da preuzmu američki pokret za građanska prava. Komunistička radnička partija Amerike još krajem 1920-tih uviđa veliki revolucionarni potencijal kod Afroamerikanaca. [28] Priručnik komunističke propagande pod naslovom „Crnci u sovjetskoj Americi“, objavljen 1935. godine, predlaže rasnu revoluciju uz formiranje Crnačke republike na jugu zemlje i ista bi surađivala sa cjelokupnom proleterskom revolucijom. [29]

Elementi pokreta za građanska prava tijekom 1960-tih dobivaju potporu kineske i sovjetske komunističke partije. KPK podržava ili izravno utječe na Revolucionarni akcijski pokret i maoističku Stranku crnih pantera. U ljeto 1965. godine, nekoliko američkih gradova biva zahvaćeno rasnim neredima. Leonard Peterson nakon povlačenja iz američke komunističke partije svjedoči kako su vođe nasilnih afroameričkih organizacija uživale snažnu podršku Partije. Bio je obučavan u Moskvi zajedno sa Gus Hallom. [30]

KPK je bila uzor za Crne pantere, bilo po formi, učenju, ili njihovim sloganima, poput onih „politička moć raste iz cijevi pištolja" i „sva moć pripada ljudima.“ Maova Mala crvena knjižica postaje obvezno štivo za sve članove. I Crne pantere, poput KPK, zagovaraju nasilnu revoluciju. Jedan od vođa stranke, Eldridge Cleaver, za 1968. godinu predviđa val terora, nasilja i gerilskog ratovanja. Na mnogim stranačkim okupljanjima sudionici mašu Malom crvenom knjižicom, oponašajući kinesku Crvenu gardu. [31]

Pokret za građanska prava uspješno uvodi rasne odnose u sferu javnu rasprave i pomaže Amerikancima mirnim putem zacijeliti neke od njihovih najdubljih nacionalnih pitanja, pa zakonodavstvo, prosvjedi, bojkoti, i obrazovanje više ne predstavljaju veliki kamen spoticanja. Međutim, ljevičarski revolucionari nastavljaju koristiti rasni sukob kao odskočnu dasku za svoje radikalne programe. [32]

6. Američki marksist

Kad je ulična revolucija mladih na Zapadu bila u punom zamahu 1960-tih godina prošlog stoljeća, stanoviti radikalni aktivist je odbacio njihovu naivnost, iskrenost i idealizam. „Ako pravi radikal sazna da duga kosa postavlja psihološke prepreke u komunikaciji i organizaciji, on ošiša svoju kosu”, rekao je. Taj čovjek je Saul Alinsky, aktivist, organizator i autor koji je desetljećima imao iznimno otrovan utjecaj, profiliravši se u „kvazi-komunističkog” agitatora.

Alinsky se najviše uklapa u kategoriju parakomuniste jer se za razliku od Stare ljevice (političkih ljevičara) 1930-tih i Nove ljevice (kulturalnih ljevičara) 1960-tih, Alinsky izričito protivio izjasniti glede vlastitih političkih uvjerenja. Njegovo opće gledište na svijet se svodi na to kako postoje oni koji „imaju,“ oni koji „žele malo više,“ i oni koji „nemaju.“ Pozvao je one koji „nemaju” da se pobune protiv „onih koji imaju” te na bilo koji način domognu bogatstva i moći kako bi postigli potpuno „ravnopravno” društvo, uništavajući postojeći društveni sustav. Prozvan je Lenjinom, kao i Sun-Tzuom postkomunističke ljevice. [33]

Alinsky nije samo pjevao hvalospjeve Lenjinu i Fidel Castru, komunističkim diktatorima, već i prisegnuo svoju odanost vragu. U svojoj knjizi Pravila za radikale iz 1971. godine, jedan epigraf kaže: „Nemojmo zaboraviti odati bar malo priznanja prvom od svih radikala: prema svim našim legendama, mitologiji i povijesti (i tko može reći gdje mitologija prestaje i povijest počinje - ili što je što), prvom radikalu poznatom ljudima, koji je itekako uspješno ustao protiv establišmenta, i to je toliko uspješno radio da se barem izborio za svoje vlastito kraljevstvo – Luciferu.”

Alinsky u spomenutoj knjizi sustavno izlaže svoju teoriju i metode organiziranja zajednice koja beskrupuloznim sredstvima postiže vlastite ciljeve kako bi stekla moć. Ta pravila uključuju: „Taktika koja se predugo odugovlači, postaje teret,” „Držite pritisak,” „Prijetnja obično više straši od akcije,” „Ismijavanje je čovjekovo najmoćnije oružje,” i „Odaberite metu, zamrznite je, personalizirajte je i polarizirajte.” [34].

Istinska priroda tih, naizgled, suhoparnih pravila postaje jasnija njihovom primjenom u stvarnoj situaciji. Tijekom Vijetnamskog rata 1972. godine, George H. W. Bush, tadašnji američki veleposlanik u Ujedinjenim narodima, održava govor na sveučilištu Tulane. Alinsky odigrava ulogu savjetnika s obzirom da se tamošnji studenti izjašnjavaju protiv rata i žele nešto učiniti tim povodom. Predlaže im da odjenu odore Ku Klux Klana jer bi ih uobičajeno prosvjedovanje samo izbacilo sa sveučilišta. Valjalo je samo ustati s natpisima „KKK podupire Busha“, kada bi ovaj izrekao nešto braneći rat u Vijetnamu. Studenti tako i postupiše, a slučaj postaje majstorski primjer obmanjujuće propagande. [35]

Alinsky 1964. godine osmišljava plan i organizira da 2.500 aktivista okupira toalete u čikaškoj O’Hare zračnoj luci, jednoj od prometnijih u svijetu, kako bi ova sasvim stala s radom. Ipak, gradske vlasti pravovremeno doznaju za plan i bivaju prisiljene sjesti za pregovarački stol kako bi spriječili prosvjed. [36]

Kako bi prisilio firmu Kodak, velikog poslodavca u njujorškom Rochesteru, da prizna organizaciju FIGHT kao službenog predstavnika mjesne crnačke zajednice, Alinsky osmišlja sličnu ideju. Nastup lokalnog Filharmonijskog orkestra je važan za kulturnu tradiciju u gradu. Planira kupiti stotinu ulaznica za svoje aktiviste i nahraniti ih uoči predstave pečenim grahom kako bi je ovi upropastili sa vjetrovima. Premda ni ovaj plan nije proveden, taktika prisiljava kompaniju prihvatiti Alinskyjeve zahtjeve.

Alinskyeva literatura i intervjui nam ostavljaju utisak kako se radi o karizmatičnom, ali nemilosrdnom i proračunatom pojedincu. Njegovo „organiziranje zajednice” zapravo predstavlja oblik postupne revolucije. Ipak se u nekoliko stvari razlikuje od svojih prethodnika. Prvo, Stari i Novi ljevičari su idealisti barem u svojoj retorici, dok Alinsky skida s „revolucije” idealističku kožu razotkrivajući njezinu nutrinu koja je ništa doli gola borbu za premoć. Provodeći obuku za „društvene organizacije”, često bi pitao polaznike: „Zašto organizirati?” Neki kažu, radi pomaganja drugima, no Alinsky bi glasno povikao: „Želiš se organizirati zbog moći!” Alinskyjev priručnik navodi sljedbenike da kažu: „Nismo vrli time što ne želimo moć. … Stvarno smo kukavice što ne želimo moć” jer „Moć je dobra. … [a] nemoć je zlo.” [37]

Drugo, Alinsky nije mnogo cijenio mlade buntovnike iz 1960-tih godina koji su se javno protivili vlasti i društvu. Naglašavao je da valja ući u sustav i čekati na prilike da ga se potkopa iznutra.

Treće, krajnji je cilj potkopati i uništiti, bez da se ide u prilog bilo kojoj skupini. Dakle, kako bi proveo plan, neophodno je prikriti stvarnu svrhu s kratkoročnim ili insceniranim ciljevima koji se čine razumnim ili bezopasnim. Relativno je lako mobilizirati ljude i usmjeriti ih ka djelovanju prema radikalnijim ciljevima kad su ljudi već naviknuti da budu mobilizirani.

Alinsky piše u knjizi Pravila za radikale: „Svakoj revolucionarnoj promjeni mora prethoditi pasivan, afirmativan, ne-izazovan stav prema promjeni među masom našeg naroda. … Zapamtite: kada okupite ljude oko tema o kojima većina dijeli jednako mišljenje, npr. zagađenje, onda su organizirani ljudi ljude u pokretu. Odatle je kratak i prirodan korak ka političkom zagađenju, ka pentagonskom zagađenju.”

Vođa udruge Studenti za demokratsko društvo, pod dojmom Alinskyjeve misli odlično pogađa suštinu radikalizirajućih prosvjeda: „Problem nikada nije problem; problem je uvijek revolucija.” Alinsky duboko utječe na radikalnu ljevicu nakon 1960-tih tako što ovi uvijek nalaze odgovor na društvena pitanja kroz izražavanje nezadovoljstva s prevladavajućim statusom quo, i koriste taj pristup za potrebe napredovanja svojeg revolucionarnog cilja.

Četvrto, Alinsky pretvara politiku u gerilski rat bez ograničenja. Alinsky objašnjava svojim sljedbenicima strategiju za organiziranje zajednice navodeći ih da napadnu sva tri neprijateljska čula: „Prvo oči; imate li na raspolaganju ogroman broj i masovnu organizaciju, otvoreno paradirajte njome pred neprijateljskim očima iskazujući svoju moć. Drugo, uši; učinite ono što je Gideon napravio raspolažete li s malenom organizacijom: sakrijte članove u mraku, podižući buku i viku koja će slušatelje uvjeriti kako vaša organizacija broji puno više članova no što se to čini. Treće, nos; ako vam je organizacija premalena čak i za galamu, usmrdite mjesto.”

Peto, Alinsky naglašava iskorištavanje najgorih aspekata ljudske prirode, uključujući nemar, pohlepu, zavist, i mržnju. Sudionici tih kampanja bi katkad profitirali u sitnicama, čineći svoje ponašanje još ciničnijim i besramnijim. Alinsky zadovoljno vodi svoje sljedbenike u moralnu propast kako bi potkopao politički sustav i društveni poredak slobodnih zemalja. Iz rečenog zaključujemo da se Alinsky ne bi ni pobrinuo niti sažalijevao svoje bivše drugove kad bi uistinu i zadobio moć za kojom žudi.

Dvije istaknute osobe iz američke politike pod Alinskyjevim dubokim utjecajem, desetljećima kasnije, pomažu pokrenuti tihu revoluciju s ciljem podrivanja američke civilizacije, tradicije, i vrijednosti. Istodobno, Alinskyjevi neobuzdani prosvjedi gerilskog tipa, postaju popularni poslije 1970-tih u SAD-u, kao što se da vidjeti u Occupy Wall Street pokretu, Antifa pokretu itd.

Ističemo kako Alinsky ne odaje svoje „priznanje prvom od svih radikala”, Luciferu, samo na uvodnim stranicama Pravila za radikale. Nedugo prije smrti u intervjuu za Playboy, izjavljuje da će kad umre: „bezrezervno izabrati odlazak u pakao”, kako bi tamo okupio oko sebe one koje „nemaju“, jer su takvi „moja vrsta ljudi.“ [38]

7. Dugi marš kroz institucije

Antonio Gramsci, istaknuti talijanski komunist, piše 1930-tih da socijalisti trebaju, kako bi potkopali zapadno društvo iznutra, pokrenuti „rat za pozicije”, i taj koncept je kasnije postao poznat kao „dugi marš kroz institucije.“ On je shvatio da je teško potaknuti revoluciju i rušiti legitimnu vlast dok ljudi i dalje vjeruju u božansko. Stoga se komunisti oslanjaju na veliki broj pijuna ili pješaštva koji dijele istu mračnu viziju morala, vjere i tradicije. Revolucija proletarijata, dakle, mora otpočeti subverzijom religije, morala i civilizacije.

Revolucionarni pobunjenici nakon burnih 1960-tih počinju ulaziti u akademsku zajednicu. Stječu diplome i postaju znanstvenici, profesori, vladini dužnosnici i novinari; ulazeći u mainstream društva ne bi li izveli svoj dugi marš kroz institucije. Infiltriraju i kvare ustanove ključne za održavanje moralnosti na Zapadu; crkva, vlada, obrazovni sustav, zakonodavna i pravosudna tijela, svijet umjetnosti, mediji i nevladine organizacije.

Postoje brojni naoko legitimni načini putem kojih su beskrupulozni ljudi ili grupe sposobne iznutra razoriti slobodno društvo. Narod se mora odgajiti prema građanskoj vrlini i posjedovati određeni moralni standard kako bi demokracija bila učinkovita. Sjedinjene Države su od 1960-tih poput pacijenta kojemu se ne može utvrditi uzrok njegove nevolje. Kvazi-marksističke su ideje duboko usađene u američko društvo i šire se gotovo nekontrolirano.

Među mnogim iznesenim revolucionarnim teorijama i strategijama, ističe se Cloward-Piven strategija koju su predložila dva sociologa (također i članovi Demokratskih socijalista Amerike) sa sveučilišta Columbia. Temeljni koncept strategije se svodi na napuhavanje sustava socijalne skrbi kako bi država gurnula u bankrotstvo. Autori tvrde da je iscrpljivanje državnog budžeta moguće ako broj osoba koje ispunjavaju uvjete za socijalnu pomoć daleko nadmašuje broj ljudi koji je primaju, te stoga ljude valja poticati da masovno ispunjavaju takve zahtjeve. Državna uprava će biti primorana intervenirati kako bi „spasila” i reformirala sustav, omogućujući tako državi još veću kontrolu i usmjeravajući je da funkcionira prema socijalnom obrascu.

Nacionalna organizacija za socijalna prava nastoji u devetogodišnjem periodu (1966 - 1975) implementirati tu strategiju tijekom već postojećeg Rata protiv siromaštva predsjednika Lyndona B. Johnsona. Broj jednoroditeljskih obitelji primaoca naknade se više no udvostručava u vremenu od 1965. do 1974. godine (4,3 – 10,8 milijuna). New York 1970. godine usmjerava 28% godišnjeg budžeta u sustav socijalne skrbi. Broj njujorških primaoca naknade od 1960. do 1970. godine raste s 200.000 na 1,1 milijun. „U New Yorku se početkom 1970-tih na dvoje zaposlenih u privatnom sektoru nalazila jedna osoba na socijalnoj listi”, piše novinar Sol Stern u City Journalu. New York se 1975. godine nalazi na rubu stečaja. [39]

Cloward-Pivenova strategija je u njujorškom slučaju samo implementacija Alinskyjevih teorija. Preciznije rečeno, radikali trebaju „natjerati neprijatelja živjeti prema vlastitim pravilima”, odnosno, ako pravila nalažu da svatko ima pravo na socijalnu pomoć, prisiljavanje „neprijatelja“ na slijeđenje vlastitih pravila uzrokuje njegov bankrot, i sve to bez ikakvih agresivnih metoda radikalnih aktivista.

W. Cleon Skousen u svojoj knjizi Goli komunist piše da je jedan od 45 komunističkih ciljeva „uhvatiti jednu ili obje političke stranke u SAD-u.” Komunistička partija je uvidjela da će to postići korištenjem malog broja ljudi za stvaranje „krize” i „revolucije“ za potrebe Partije. Lenjin je jednom izjavio da sindikati imaju ulogu „prijenosne trake između radničkih masa i Partije.“ [40] Komunisti smatraju da kontroliranjem radničkih sindikata, kontroliraju i veliki broj glasova. A dok kontroliraju glasove, mogu natjerati izabrane dužnosnike i zakonodavce da slijede njihove želje. Obični radnici su prisiljeni pridružiti se sindikatima kako bi osigurali svoja osnovna prava i interese, postajući tako njihovi pijuni. Jednak princip je na djelu kad osoba plaća reket kako bi joj organizirane kriminalne bande zajamčile zaštitu.

Filmski umetnik i istraživač Loudon objašnjava način na koji komunistički entiteti koriste sindikate i ostale grupe za potrebe uvođenja svoje politike i sabotiranje demokratskih zemalja.

Prvo, strano ili lokalno komunističko tijelo određuje svoj program, npr. jačanje radnog zakonodavstva, uvođenje više socijalističkog nastavnog plana, ili ublažavanje trgovinskih sankcija Kubi. Drugo, komunisti i njihovi socijalistički saveznici prihvaćaju tu politiku kao sindikalnu politiku, a sindikati potom čine pritisak na lokalnu laburističku, socijalističku, ili demokratsku stranku da prihvatili tu politiku kao svoju vlastitu. „Proces u većini slučajeva i nije tako težak pošto radnički [sindikati] u biti upravljaju tim važnijim strankama u državi”, piše Loudon 2014. godine. Na taj način komunistička politika postaje sindikalna politika, te ona zauzvrat postaje mainstream politika tih političkih stranaka. Spomenuti proces se širom svijeta odigrao nebrojeno puta”, piše Loudon. [41]

Komunisti i oni koji u neznanju djeluju u njihovo ime se trude na bilo koji način potkopati politički i društveni sustav slobodnih društava. Vlada i društvo Sjedinjenih Država te zemalja Zapada ozbiljno erodira nakon višedesetljetnog komunističkog planiranja i djelovanja.

8. Politička korektnost

Komunističke zemlje provode strogu kontrolu govora i misli. Međutim, još od 1980-tih se na Zapadu pojavljuje druga forma takve kontrole; „misaona policija“ bez zadrške koristi slogane i masovnu kritiku u medijima, društvu, i obrazovnom sustavu pod izlikom „političke korektnosti” za potrebe kontroliranja govora i misli. Mnogi ne shvaćaju njezino ideološko porijeklo, premda su prepoznali pogrešnost njezine kontrole.

Komunističke partije već dugo koriste izraze poput 'političke korektnosti’, ‘napretka’ i ‘solidarnosti.’ Njihovo površno značenje služi izbjegavanju jezika koji diskriminira manjine, žene, hendikepirane itd. No skrivena implikacija u pozadini političke korektnosti podrazumijeva klasificiranje pojedinaca u skupine sukladno njihovom statusu žrtve. Skupina za koju se procijeni da je najviše ugrožena biva nagrađena s najviše poštovanja, što se prosuđuje isključivo na temelju njihovog identiteta, dok se nečiji talent i sposobnost zanemaruju, i to je tzv. „politika identiteta.” Takav način razmišljanja je danas vrlo popularan u SAD-u i ostalim zemljama Zapada.

Ova vrsta klasifikacije je identična onoj u komunističkim zemljama, gdje se pojedinci razvrstavaju u „pet klasa crvenih” ili „pet klasa crnih” prema njihovom bogatstvu i klasnom statusu prije revolucije. Komunistička partija Kine eliminira i ugnjetava zemljoposjednike i kapitaliste zbog njihovog „pogrešnog” klasnog statusa, napada intelektualce nazivajući ih „smrdljive stare rage“ i uzvikujući da su „siromašni najpametniji, plemići najgluplji.”

Razlike u političkom i socioekonomskom statusu različitih skupina proizlaze iz složenih povijesnih razloga i nisu povezani sa ičijim represivnim obrascem ponašanja. Ali politička korektnost nimalo ne tolerira preispitivanje vlastite validnosti; moralnima bivaju priznati samo oni koji preziru „tiranine“, odnosno simpatiziraju već utvrđene „žrtve.“ Svi koji se nađu iznad tih okvira su prokazani kao rasisti, seksisti, homofobi, islamofobi itd.

Političku korektnost promoviraju mnoge zemlje Zapada i nevladine organizacije kako bi osnažile ljevičarsku agendu. Neke zemlje znatno proširuju tumačenje zakonske definicije govora mržnje, a kažnjavanje takvog govora se primjenjuju kroz medije, internet, i obrazovni sustav. [42] Ovaj tip ograničenja slobode govora pomiču demokratska društva i time se primiču kontroli misli koju u normalnim okolnostima upražnjavaju komunistički režimi.

Ljevičari našeg doba zloupotrebljavaju političku korektnost kako bi sputali pravovaljanu slobodu govora pripadnika drugih dijelova društva. Stvar postaje još istaknutija nakon američkih predsjedničkih izbora 2016. godine i opće mobilizacije ljevičarskih medija, organizacija, i intelektualaca s ciljem utišavanja i omalovažavanja pristalica predsjednika Donalda Trumpa. Prosvjedni mimohodi se pojavljuju u većim gradovima i kršenje slobode govora postaje još češće. Sveučilišta slove za utvrde slobode govora i mišljenja, no pretvaraju su u centre za radikalnu indoktrinaciju. Pod izlikom govora mržnje, organizacije etiketiraju konzervativne grupe kao „mrzilačke grupe“, a konzervativnim autorima i akademicima se prijeti uoči održavanja njihova govora ili kad ovi prisustvuju raznim događajima. [43]

Američki socijalni znanstvenik, Charles Murray, biva pozvan u ožujku 2017. godine održati govor na fakultetu Middlebury u Vermontu. Više od četiri stotine prosvjednika u dvorani počinje uzvikivati i praviti zaglušujuću buku ometajući ga prilikom njegove pripreme za govor. Izlazeći iz kampusa u društvu kolege profesora, prosvjednici fizički i verbalno maltretiraju profesora koji završava u bolnici zbog ozljede vrata.

U rujnu 2017. godine konzervativni autor Ben Shapiro je pozvan održati govor na kalifornijskom sveučilištu Berkeley povodom Tjedna slobodnog govora, no Antifa (ekstremna ljevičarska skupina), prijeti nasilnim incidentom. Događaj osiguravaju policijski helikopteri i interventni odredi u punoj spremi; pretpostavlja da je trošak sigurnosnih mjera nadišao 600.000 dolara. [44] Ironično, početak studentskog pokreta 1964. godine za slobodu govora je iniciran jednim peticijskim događajem upravo na Berkeleyju. Profesor Shapiro idućeg mjeseca nastupa na sveučilištu Utah, no jedna studentska grupa najavljuje blokiranje događaja. Novinar napominje mladom studentskom vođi kako Prvi amandman ne dopušta takav akt. Student odgovara: „Nije me briga. Ne mislim baš da je takav dokumenat relevantan sada.“ [45]

Redovitoj profesorici na pensilvanijskom pravnom sveučilištu, Amy Wax, biva zabranjeno predavati određene sadržaje nakon izražavanja politički neprihvatljivih stavova tijekom intervjua s profesorom sa sveučilišta Brown. Wax kaže kako studenti crnci „rijetko“ diplomiraju kao prvi u klasi. [46]

Ljevičarska politička korektnost i restrikcije nametnute slobodi govora ne trpe postojanje zdrave debate različitih svjetonazora; to je ideološko oružje u rukama osoba loših namjera. Politička korektnost predstavlja „misaonu policiju“ komunističke aveti koja služi prikriti istinu te potisnuti one drugačijeg mišljenja.

9. Socijalizam širom Europe

Komunizam ne dominira samo u istočnom dijelu kontinenta, već je i vidljiv u cijeloj Europi. Ne-komunističke države sjeverne, južne i zapadne Europe sve bez iznimke promiču ili se pridržavaju komunističkih ideologija i politika. Nećemo pretjerati kažemo li kako je Europa u „neprijateljskim rukama.”

Socijalistička internacionala je najveća međunarodna politička organizacija na svijetu s 135 političkih stranaka i organizacija, a preteča joj je Druga internacionala, koju je Engles osnovao 1889. godine. Rani socijalisti su Karl Johann Kautsky te Eduard Bernstein i oboje promiču progresivne reforme. U vrijeme osnivanja Druge internacionale, postoji više od sto stranaka širom svijeta temeljenih na marksizmu. Više od polovice (66) pripadaju vladajućim strankama u svojim zemljama domaćinima. Naziv „socijalistička internacionala“ nastaje 1951. godine.

Danas u cijeloj Europi postoje mnoge socijalističke stranke koje potječu iz Druge internacionale, a mnoge od njih su i vladajuće stranke u svojoj državi.

Stranka europskih socijalista osnovana 1992. godine, aktivna u Europskom parlamentu, povezuje se s Socijalističkom internacionalom. Njene članice su socijaldemokratske stranke zemalja članica Unije i susjednih zemalja poput Velike Britanije, i one su dio većine vodećih europskih organizacija, među kojima su Europski parlament, Europska komisija, i Europsko vijeće. Stranka europskih socijalista se sastoji 33 stranke članice zajedno sa 12 pridruženih članica i 12 u ulozi promatrača, dakle, ukupno 57 političkih stranaka unutar Unije, Ujedinjenog Kraljevstva, i Norveške. Glavni ciljevi matične stranke su „oblikovanje europskih progresivnih politika“, razvijanje bliske suradnje među strankama članicama, parlamentarnim skupinama i sl. U osnovi, radi na snažnom promicanju socijalističkih ideja.

Vodeća načela britanske Laburističke stranke su utemeljena na fabijanskom socijalizmu. Spomenuli smo da je fabijanski socijalizam jednostavno druga verzija marksizma koja naglašava postupne metode kako bi se društvo transformiralo iz socijalizma u komunizam. Također se zalaže za visoke poreze, visoku socijalnu pomoć i druge socijalističke ideje. Laburistička stranka je bila mnogo puta vladajuća stranka tijekom posljednjih nekoliko desetljeća i neizostavno se zalagala za fabijanske socijalističke ideje.

Britanska komunistička Partija u svojim različitim iteracijama je bila vrlo aktivna u pokušajima utjecanja na britansku politiku, a čak je imala i vlastite novine nazvane Daily Worker, (1966. preimenovane u Morning Star). Partija nasljeđuje Komunističku partiju Velike Britanije utemeljenu 1920. godine, a članovi su tijekom vrhunca popularnosti izabrani djelovati u svojstvu zastupnika Donjeg doma parlamenta. Početkom izbora 2017. godine, Komunistička partija Britanije iznenada objavljuje kako namjerava podržati vodećeg političara ljevičarske Laburističke stranke. Spomenuti političar vodi stranku četiri godine od rujna 2015. godine i četiri godine propagira socijalistički program dio kojeg su nacionalizacija imovine te antiratni napori. Kad se novinar BBC-a raspitivao kako gleda na Marxa, ovaj ga je hvalio govoreći kako je bio veliki ekonomist i „fascinantan lik koji je spoznao mnogo toga i od koga možemo puno naučiti.”

Članica Socijalističke internacionale je i švedska vladajuća stranka, odnosno Socijaldemokratska partija. Tijekom nekoliko desetljeća promiče socijalističke ideologije jednakosti i socijalne skrbi. Jedan od lidera francuske Socijalističke stranke je izabran za predsjednika 2012. godine. Stranka je također članica Internacionale i Stranke europskih socijalista. Talijanski komunistički veteran, Antonio Gramsci, nije samo osnovao talijansku komunističku partiju 1921. godine, već je također bio njen generalni sekretar. Partija do 1990-tih biva vrlo aktivna, i godinama slovi kao druga stranka države. Partija 1991. godine u svoj naziv stavlja predznak „demokratska” te danas djeluje u sklopu vladajuće koalicije. U zemljama poput Španjolske i Portugala, djeluju aktivne komunističke stranke s značajnim uplivom u politički život države. Njemačka također nije iznimka; to je rodno mjesto Marxa i Engelsa i dom utjecajnoj Frankfurtskoj školi, još jednoj marksističkoj utvrdi.

10. Nasjedanje na vražje trikove

Komunizam uvijek prate nasilje, laži, rat, glad, i diktatura. Zašto, postavlja se pitanje, toliko ljudi još uvijek svim srcem pomaže ovom vragu širiti svoje laži, u tolikoj mjeri da čak i postaju njegovi poslušni i fanatični sljedbenici?

Američki sociolog, Paul Hollander, u svojoj knjizi Politički hodočasnici: putešestvije zapadnjačkih intelektualaca u Sovjetski Savez, Kinu, i Kubu iz 1981. godine, navodi priče mnogih mladih intelektualaca zaljubljenih u komunizam. Mladim „hodočasnicima“ nisu, naravno, prikazana stravična zlostavljanja ljudi koja su se događala usporedno s njihovom posjetom. Povratkom u svoje zemlje oni oduševljeno pjevaju hvalospjeve veličajući komunistički sustav. [47]

Ljudi u Sjedinjenim Državama su privučeni, ili pak prisiljeni, upražnjavati komunizam iz različitih razloga. Prvi lideri i članovi Komunističke partije SAD-a su siromašni doseljenici iz Rusije i istočne Europe i teško su se uklapali u novu sredinu. Postaju članovi Partije, uglavnom zahvaljujući svjetonazorima ranije stečenima u svojim domovinama.

Utjecaj marksizma na Zapadu se dramatično povećao nakon Velike depresije te gotovo čitava intelektualna klasa „skreće“ ulijevo. Brojni intelektualci posjećuju Sovjetski Savez te nakon povratka održavaju govore i pišu knjige promovirajući komunističku ideologiju. Mnogo utjecajnih mislioca, pisaca, umjetnika, i novinara postaje dio tog vala.

Poslijeratna generacija pohađa fakultet tijekom 1960-tih i unatoč odrastanju u poslijeratnom bogatstvu biva obmanuta komunizmom inficiranim ideologijama i usvaja kontrakulturne poglede u formi antiratnih prosvjeda, feminizma i sl. Sljedeća generacija studenata biva izravno iz udžbenika podučavana ljevičarskom literaturom s obzirom da su njihovi učitelji zapravo „školovani radikali” – stoga, dugi komunistički marš kroz institucije napokon dobiva konture. Naime, uspostavlja se mehanizam koji pokreće sustav te omogućuje njegovo vječno održavanje i trajanje.

Knjiga Majstori prevare, ravnatelja FBI-a, J. Edgar Hoovera, čiji mandat je trajao 37 godina, klasificira komunističke pristalice unutar pet razina misaone kontrole: deklarirane pristalice (one s članskim iskaznicama), tajni članovi (utječu iz sjene za potrebe komunističke agende), slučajni putnici (nisu članovi, no služe poduprijeti njezine ciljeve), oportunisti (podržavaju Partiju iz interesa), i lakovjernici (nevine žrtve nesvjesne postojanja komunističke misaone kontrole). [48] U stvarnosti postoji sasvim malo krajnje zlih i tvrdokornih komunističkih aktivista; uglavnom se radi o tome da je većina ljudi, kontrolirana komunističkom misli, naprosto njome obmanuta.

Američki novinari John Silas Reed i Edgar Snow odigrali su važne uloge u promicanju komunističke ideologije širom svijeta. Reed, autor knjige Deset dana koji su uzdrmali svijet, je jedan od troje Amerikanaca sahranjenih u nekropoli kremaljskih zidina, a to znači da je bio komunistički aktivist. Reedov opis Oktobarske revolucije nije objektivna bilješka stvarnih događaja, već pažljivo osmišljena politička propaganda.

Snow, autor knjige Crvena zvijezda nad Kinom, je komunistički ‘slučajni putnik’ čije glorificiranje KPK vodstva ostavlja duboki dojam na mnoge Amerikance. Godine 1936. putuje u KPK uporište Bao’an, u sjevernoj provinciji Shaanxi, kako bi vezano za revoluciju intervjuirao Mao Zedonga. KPK iskorištava Snowa u propagandne svrhe za potrebe širenja svoje ideologije na Zapadu.

Jurij Bezmenov, bivši špijun KGB-a, prisjeća se svog iskustva primanja stranih „prijatelja” u posjetu dok je služio kao špijun. Raspored djelomično aranžira Inozemna obavještajna služba Sovjetskog Saveza. Stoga su posjete crkvama, školama, bolnicama, vrtićima, tvornicama i drugim mjestima bili unaprijed planirani. Posjetitelji su isključivo dolazili u kontakt sa komunistima ili drugim politički pouzdanim ljudima koji su prethodno obučeni kako bi interakcija bila u skladu s naputcima Partije. Poznati američki časopis, Look, šalje 1967. godine novinare u Sovjetski Savez napisati reportažu. Govoreći o njima, Bezmenov kaže: „Sav je taj sadržaj bila hrpa laži; propagandni klišeji prezentirani američkim čitateljima u obliku mišljenja i osvrta američkih novinara. Istina je bila sasvim suprotna.” Drugim riječima, američki časopis plasira sovjetsku propagandu domaćim čitateljima.

Bezmenov tvrdi kako se mnogim novinarima, glumcima, i istaknutim sportašima dade oprostiti zaslijepljenost partijskim lažima, no ponašanje mnogih zapadnjačkih političara je neoprostivo. Ti moralno korumpirani pojedinci su kovali laži i žudili surađivati sa sovjetskim komunistima zbog vlastite reputacije i probitka, izjavljuje bivši špijun. [49]

U knjizi Još uvijek možete vjerovati komunistima… da su komunisti, Schwartz analizira zašto su mladi intelektualci naklonjeni komunizmu. Izdvaja četiri razloga: razočaranost kapitalizmom, vjerovanje u materijalističku filozofiju života, intelektualna gordost, neispunjena religiozna potreba. Intelektualna gordost se odnosi na iskustva ljudi u dobi od 18 do 20 godina, koji lako postaju žrtvom komunističke propagande zbog nedovoljnog razumijevanja povijesti, arogancije, prijezira autoriteta, i nezadovoljstva s obitelji te nacionalnom baštinom. „Neispunjena religiozna potreba” se odnosi na činjenicu kako svatko ima neku vrstu religijskog impulsa unutar sebe, koji tjera osobu prevazići samu sebe. Međutim, ateizam i teorija evolucije usađene kroz obrazovanje čine ljude nemoćnima pronaći smisao u tradicionalnim religijama. Komunistička fantazija oslobođenja čovječanstva iskorištava ovu prikrivenu ljudsku potrebu te preuzima ulogu zamjenske religije. [50]

Intelektualci su često obmanuti radikalnim ideologijama. Takva pojava privlači pozornost akademskog svijeta. U knjizi Opijum intelektualaca iz 1955. godine, francuski filozof i sociolog Raymond Aron, ističe kako intelektualci 20. stoljeća oštro kritiziraju tradicionalne političke sustave, dok istovremeno velikodušno toleriraju ili čak žmire pred diktaturom i masakrima komunističkih režima. Ljevičarski intelektualci pretvaraju svoju ideologiju u sekularnu religiju i Reed ih naziva licemjernim, samovoljnim, i zatucanim. U knjizi Intelektualci: Od Marxa i Tolstoja do Sartrea i Chomskog, Paul Johnson, britanski povjesničar, analizira živote i radikalna politička gledišta Jean-Jacques Rousseaua te desetak drugih intelektualaca koji ga slijede u shvaćanju. Spoznaje kako svi oni dijele iste fatalne karakterne crte arogancije i egocentrizma. [51]

Komunizam od 1960-tih kreće u veliku invaziju američkog obrazovanja. Mnogi mladi ljudi si povrh toga ugađaju internet sadržajima, odaju se računalnim igrama, TV programima i društvenim mrežama, pretvarajući se u tzv. „pahuljice”, ljude bez znanja, šire perspektive, osjećaja odgovornosti, smisla za povijest i sposobnosti suočavanja s izazovima. Roditelji indoktriniraju djecu komunističkim, ili od komunizma izvedenim, ideologijama i ovi potom koriste izopačeni okvir za procjenu novih pojava u svijetu koji ih okružuje. Drugim riječima, komunističke laži formiraju oko njih opnu i spriječavaju jasno sagledati stvarnost.

Komunistička avet iskorištava kako negativne tako i pozitivne emocije ne bi li namamila ljude u svoju zamku. No najtragičnije je da se komunistička ideologija, pored ljudskom neznanju, sebičnosti i pohlepi, obraća iskrenoj čežnji svojih idealističkih sljedbenika, sklonih altruizmu i samožrtvovanju.

Zašto je toliko puno ljudi zavedeno lažima socijalizma i komunizma? Jer je ljudska rasa napustila duhovna uvjerenja te unijela zbrku u vlastite moralne standarde. Čovječanstvo se jedino putem ispravne vjere i moralnog uzdizanja može obraniti od demonske manipulacije komunističke aveti.

Reference

1. Joseph (Jake) Klein, “An Interview With Trevor Loudon,” Capital Research Center, February 24, 2017, accessed on April 16, 2020, https://capitalresearch.org/article/an-interview-with-trevor-loudon.

2. Karl Marx and Friedrich Engels, “Manifesto of the Communist Party,” in Marx & Engels Selected Works, vol. 1, trans. Samuel Moore, ed. Andy Blunden (Moscow: Progress Publishers, 1969), Marxists Internet Archive, accessed April 17, 2020, https://www.marxists.org/archive/marx/works/1848/communist-manifesto/ch04.htm.

3. “Our History,” Fabian Society, accessed March 6, 2020, https://fabians.org.uk/about-us/our-history.

4. Mary Agnes Hamilton, Sidney and Beatrice Webb: A Study in Contemporary Biography (London: Sampson Low, Marston & Co., 1932).

5. V. I. Lenin, ‘Left Wing’ Communism: An Infantile Disorder. (Moscow: Foreign Languages Publishing House, 1952), 47.

6. George Bernard Shaw, The Intelligent Woman’s Guide to Socialism and Capitalism (New York: Brentano’s Publishers, 1928), 470.

7. US Congress, House, Committee on Un-American Activities, Communist Legal Subversion: The Role of the Communist Lawyer: Report, 86th Cong., 1st sess., February 16, 1959.

8. John Earl Haynes and Harvey Klehr, Venona: Decoding Soviet Espionage in America (New Haven: Yale University Press, 1999), 138–145.

9. M. Stanton Evans and Herbert Romerstein, Stalin’s Secret Agents: The Subversion of Roosevelt’s Government (New York: Threshold Editions, 2012).

10. Whittaker Chambers, Witness (New York: Random House, 1952).

11. Tomas Schuman (Yuri Bezmenov), Love Letter to America (Los Angeles: Maxims Books, 1984), 21–46.

12. Ion Mihai Pacepa and Ronald J. Rychlak, Disinformation: Former Spy Chief Reveals Secret Strategies for Undermining Freedom, Attacking Religion, and Promoting Terrorism (Washington, DC: WND Books Inc., 2013).

13. Bureau of the Census, Historical Statistics of the United States: Colonial Times to 1970, Part 2, accessed on April 16, 2020, https://www.census.gov/history/pdf/1930-39unemployment.pdf.

14. Dinesh D’Souza, The Big Lie: Exposing the Nazi Roots of the American Left (Washington, DC: Regnery Publishing, 2017).

15. Jim Powell, FDR’s Folly: How Roosevelt and His New Deal Prolonged the Great Depression (New York: Crown Forum, 2003).

16. Milton Friedman, as quoted in Powell, FDR’s Folly, back cover.

17. Nicholas Eberstadt, “The Great Society at 50: What LBJ wrought,” American Enterprise Institute, May 9, 2014, accessed on April 16, 2020, https://www.aei.org/articles/the-great-society-at-50.

18. Elmer T. Peterson, “This Is the Hard Core of Freedom,” The Daily Oklahoman, December 9, 1951.

19. William S. Lind, ‘Political Correctness:’ A Short History of an Ideology (Washington, DC: Free Congress Foundation, 2004), 4–5.

20. Ibid., 10.

21. Lin Biao, “Defeat U.S. Imperialism and Its Lackeys by People’s War,” in Long Live the Victory of People’s War! (Beijing: Foreign Language Press, 1965).

22. Mikhail Suslov, “The Defense of Peace and the Struggle Against the Warmongers” (New Century Publishers, February 1950), Marxists Internet Archive, accessed April 17, 2020, https://www.marxists.org/archive/suslov/1949/11/x01.htm.

23. Vladimir Bukovsky, “The Peace Movement & the Soviet Union,” Commentary Magazine, May 1982, accessed April 17, 2020, https://www.commentarymagazine.com/articles/the-peace-movement-the-soviet-union.

24. US Congress, Congressional Record: Proceedings and Debates, 88th Cong., 1st sess., Vol. 109, Part 1, January 9, 1963–January 30, 1963.

25. Stanislav Lunev and Ira Winkler, Through the Eyes of the Enemy: The Autobiography of Stanislav Lunev (Washington, DC: Regnery Publishing, 1998).

26. Ronald Radosh, as quoted in Robert Chandler, Shadow World: Resurgent Russia, the Global New Left, and Radical Islam (Washington, DC.: Regnery Publishing, 2008), 389.

27. “AIM Report: Communists Run Anti-War Movement,” Accuracy in Media, February 19, 2003, https://www.aim.org/aim-report/aim-report-communists-run-anti-war-movement.

28. John Pepper (Joseph Pogani), American Negro Problems (New York: Workers Library Publishers, 1928), Marxists Internet Archive, accessed April 17, 2020, https://www.marxists.org/history/usa/parties/cpusa/1928/nomonth/0000-pepper-negroproblems.pdf.

29. James W. Ford and James S. Allen, The Negroes in a Soviet America (New York: Workers Library Publishers, 1935), 24–30.

30. Leonard Patterson, “I Trained in Moscow for Black Revolution,” Speakers Bureau of the John Birch Society, YouTube video, posted by Swamp Yankee, August 20, 2011, https://www.youtube.com/watch?v=GuXQjk4zhZs.

31. G. Louis Heath, ed., Off the Pigs! The History and Literature of the Black Panther Party (Metuchen, NJ: Scarecrow Press, 1976), 61.

32. Thurston Powers, “How Black Lives Matter Is Bringing Back Traditional Marxism,” The Federalist, September 28, 2016, http://thefederalist.com/2016/09/28/black-lives-matter-bringing-back-traditional-marxism.

33. David Horowitz, Barack Obama’s Rules for Revolution: The Alinsky Model (Sherman Oaks, CA: David Horowitz Freedom Center, 2009), 6, 16.

34. Saul Alinsky, Rules for Radicals: A Pragmatic Primer for Realistic Radicals (New York: Vintage Books, 1971), 125–164.

35. Sanford D. Horwitt, Let Them Call Me Rebel: Saul Alinsky, His Life and Legacy (New York: Alfred A. Knopf, Inc., 1989), xv–xvi.

36. Eric Norden, “Playboy Interview with Saul Alinsky: A Candid Conversation with the Feisty Radical Organizer,” New English Review, accessed April 17, 2020, https://www.newenglishreview.org/custpage.cfm?frm=189050&sec_id=189050.

37. Ryan Lizza, “The Agitator,” The New Republic, March 19, 2007, https://newrepublic.com/article/61068/the-agitator-barack-obamas-unlikely-political-education.

38. Norden, “Playboy Interview.”

39. David Horowitz and Richard Poe, The Shadow Party: How George Soros, Hillary Clinton, and Sixties Radicals Seized Control of the Democratic Party (Nashville, Tennessee: Nelson Current, 2006), 110–114.

40. Vladimir Lenin, “Draft Theses on the Role and Functions of The Trade Unions Under the New Economic Policy,” in Lenin Collected Works, vol. 42 (Moscow: Progress Publishers, 1971), 374–386, Marxists Internet Archive, accessed April 17, 2020, https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1921/dec/30b.htm.

41. Trevor Loudon, “Communism/Socialism: The Enemies Within,” The Schwarz Report, vol. 54, no. 7, July 2014, http://www.schwarzreport.org/uploads/schwarz-report-pdf/schwarz-report-2014-07.pdf.

42. Nathan Pinkoski, “Jordan Peterson Is a Fulcrum for Right and Left’s Switch on Free Expression,” The Federalist, February 2, 2018, http://thefederalist.com/2018/02/02/jordan-peterson-marks-fulcrum-right-lefts-side-switch-free-expression.

43. Stanley Kurtz, “Campus Chaos: Daily Shout-Downs for a Week,” National Review, October 12, 2017, https://www.nationalreview.com/corner/campus-chaos-daily-shout-downs-week-free-speech-charles-murray.

44. Andrew O’Reilly, “Antifa Protests Mean High Security Costs for Berkeley Free Speech Week, but Who’s Paying the Bill?”, Fox News, September 15, 2017, http://www.foxnews.com/us/2017/09/15/antifa-protests-mean-high-security-costs-for-berkeley-free-speech-week-but-whos-paying-bill.html.

45. ABC News, “Outspoken Conservative Ben Shapiro Says Political Correctness Breeds Insanity,” October 20, 2017, https://www.youtube.com/watch?time_continue=3&v=vj5JXrpwsZs&feature=emb_logo.

46. Jessica Schladebeck, “Penn Law Professor Loses Teaching Duties for Saying Black Students ‘Rarely’ Earn Top Marks,” New York Daily News, March 15, 2018, http://www.nydailynews.com/news/national/law-professor-upenn-loses-teaching-duties-article-1.3876057.

47. Paul Hollander, Political Pilgrims: Travels of Western Intellectuals to the Soviet Union, China, and Cuba (New York: Oxford University Press, 1981).

48. J. Edgar Hoover, Masters of Deceit: The Story of Communism in America and How to Fight It (New York: Henry Holt and Co., 1958), 81–96.

49. Thomas Schuman (Yuri Bezmenov), No ‘Novosti’ Is Good News (Los Angeles: Almanac, 1985), 65–75.

50. Fred C. Schwarz and David A. Noebel, You Can Still Trust the Communists … to Be Communists, Socialists, Statists, and Progressives Too (Manitou Springs, CO: Christian Anti-Communism Crusade, 2010), 44–52.

51. Paul Johnson, Intellectuals: From Marx and Tolstoy to Sartre and Chomsky (New York: Harper Perennial, 2007), 225.