Falun Dafa Minghui.org

Kako avet komunizma vlada svijetom (7. poglavlje: Uništavanje obitelji)

(Minghui.org)

[Napomena urednika] Ova serija članaka predstavlja hrvatski prijevod knjige "Kako avet komunizma vlada svijetom" prvobitno objavljene u listu The Epoch Times, a čiji su autori urednički tim "Devet komentara o Komunističkoj partiji".

Sadržaj knjige

Kako avet komunizma vlada svijetom: Predgovor

Kako avet komunizma vlada svijetom: Uvod

1. poglavlje: Strategije aveti za uništavanje čovječanstva

2. poglavlje: Europski korijeni komunizma

3. poglavlje: Tiranija na Istoku

4. poglavlje: Izvoz revolucije

5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad

6. poglavlje: Pobuna protiv Boga

7. poglavlje: Uništavanje obitelji

8. poglavlje: Kako komunizam sije kaos u politici

9. poglavlje: Komunistička ekonomska zamka

10. poglavlje: Degradacija pravosudnog sustava

11. poglavlje: Oskvrnuće umjetnosti

12. poglavlje: Sabotiranje obrazovanja

13. poglavlje: Mediji - glasnogovornici komunističke aveti

14. poglavlje: Popularna kultura - prepuštanje dekadenciji

15. poglavlje: Komunistički korijeni terorizma

16. poglavlje: Komunizam u pozadini pokreta za zaštitu čovjekove okoline

17. poglavlje: Globalizacija - komunizam u svojoj srži

18. poglavlje: Globalne ambicije Komunističke partije Kine

Kako avet komunizma vlada svijetom: Zaključak

Što sadrži ovaj nastavak?

7. poglavlje: Uništavanje obitelji

Uvod

1. Komunistički cilj ukidanja tradicionalne obitelji

2. Komunističko promoviranje promiskuiteta

3. Rani pokušaji seksualnog oslobađanja pod komunizmom
a. Sovjetska teorija 'čaše vode'
b. Seksualno oslobađanje u 'Sovjetskim oblastima' Kine

4. Kako komunizam uništava obitelj na Zapadu
a. Promoviranje seksualnog oslobođenja
b. Promoviranje feminizma i odbacivanje tradicionalne obitelji
c. Promoviranje homoseksualnosti s ciljem podrivanja obitelji
d. Promoviranje razvoda i pobačaja
e. Korištenje sustava socijalne skrbi kako bi se potaklo stvaranje jednoroditeljskih obitelji
f. Promoviranje degenerirane kulture

5. Kako Komunistička partija Kine uništava obitelji
a. Razbijanje obitelji u ime jednakosti
b. Zavađanje supružnika
c. Korištenje prisilnog pobačaja za kontrolu populacije

6. Posljedice napada komunizma na obitelj

Reference

7. POGLAVLJE: UNIŠTAVANJE OBITELJI

Uvod

Obitelj je osnovni čimbenik ljudskog društva, koji omogućava ljudima ne samo podizanje djece u stabilnoj, plodnoj sredini, već istodobno služi da prenese znanje jedne generacije narednoj. Brak je svijeta, božanski dana, institucija, koja omogućava ljudima da stvaraju porodice, čuvaju tradicionalno naslijeđe i moral.

Danas se tradicionalna porodica polako uništava. Djela Karla Marxa i drugih komunista opisuju porodicu kao neku vrstu privatnog vlasništva, koje treba ukinuti. Povrh progona religija i duhovnosti, komunistički režimi stavljaju ljubav prema Komunističkoj partiji ispred ljubavi prema porodici, supružniku, ili deci, ohrabrujući ljude da se bore protiv svojega roda.

Od šezdesetih godina, na Zapadu su se istaknuli različiti anti-tradicionalistički pokreti, uključujući moderni feminizam, seksualno oslobađanje i gej prava. Institucija obitelji je najteže pogođena. Pod sloganima jednakosti i oslobađanja implicitno i eksplicitno podržani modernim zakonima, školskim udžbenicima, akademskim teorijama – ti pokreti izokreću tradicionalne veze između polova, kvare djecu i vode ljudsko ponašanje ispod teško zamislivih granica. Ovaj trend se pojavio početkom 19. stoljeća i sadrži komunističke ideološke faktore duboko u sebi. Friedrich Engels se nadao širenju “nesputanih seksualnih odnosa,” što ima veze sa uništavanjem tradicionalnog braka i na kraju eliminacije institucije porodice. [1]

Komunizam je majstor za mutacije i obmane, što je dovelo do konstantne konfuzije povodom toga što ljudi uistinu podržavaju kad odobravaju njegovu politiku i ideologiju. Na koncu oni prihvate ideje komunizma u pozadini. Tragična situacija danas – degradacija tradicionalne porodice i konfuzija ljudi u vezi istinske prirode ovog trenda – rezultata je pažljivog planiranja i postepene implementacija komunizma u proteklih 200 godina.

Zakoni usvoje u SAD i drugim zemljama otvorili su vrata za razvode i pokidane porodice. Pedesetih godina prošlog stoljeća je 11 posto djece rođenih u bračnim vezama svjedočilo razvodu njihovih roditelja, dok je 1970. godine taj omjer porastao na 50 posto. [2] Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), skoro 40 posto beba rođenih 2016. je rođeno izvan braka. Godine 1956. je ta brojka iznosila manje od 5 posto. [3][4]

U tradicionalnim društvima Istoka i Zapada je čednost u odnosima između muškaraca i žena smatrana vrlinom. Danas se nešto takvo smatra zastarjelim i represivnim. U javnim je školama predbračni seks i homoseksualnost, pojava koja je tisućljećima smatrana sramotnom u tradicionalnim društvima, ne samo prezentirana kao normalna, već se u nekim školama ono čak prešutno ili eksplicitno potiče. Djeca se od ranih dana hiperseksualiziraju i izlažu devijantnim seksualnim konceptima i pornografiji. Kako stoje stvari, komunistički cilj uništavanja porodice postati će realnost prije nego oni ispune svoje nedostižno obećanje o besklasnom društvu. Uništenje porodice, osnovne jedinke društvene stabilnosti, istodobno znači uništenje tradicionalnog morala koji je božanski ustanovljen i uloge koju porodica igra u odgajanju naredne generacije unutar okvira tradicionalne kulture.

1. Komunistički cilj ukidanja tradicionalne obitelji

U tradicionalnim kulturama Istoka i Zapada, brak uspostavlja božansko i smatra nebeskim aranžmanom. Jednom formirana, bračna veza se ne može prekinuti. Bog je stvorio kako muškarca tako i ženu prema vlastitom liku i oboje su jednaki pred bogovima. Bogovi su istovremeno također učinili da se muškarci i žene fizički razlikuju, uspostavivši za njih i odgovarajuće uloge u porodici i društvu.

Muškarci u istočnoj tradicionalnoj kulturi se povezuju s yangom iz yin-yang odnosa, koji je simbolički povezan sa suncem i nebom. To zahtijeva od njih da neprestano nastoje ostvariti napredak kako bi preuzeli odgovornost za brigu o obitelji. Žene pripadaju yin principu, simbolički povezanim sa zemljom, što znači da one sve podnose i njeguju sve velikom vrlinom. Trebali bi biti popustljivi i obzirni prema drugima te su dužne podržavati svoje muževe i obrazovati svoju djecu. Samo kada muškarci i žene dobro obavljaju zadate uloge će se yin i yang moći uskladiti, a djeca rasti i razvijati na zdravi način.

U zapadnoj tradiciji, žene su kost kostiju muškarca i meso njihovog mesa. [5] Muškarac mora voljeti svoju ženu kao da je dio njegovog vlastitog tijela te ako je potrebno i žrtvovati sebe kako bi ju zaštitio. S druge strane, žena treba surađivati s mužem i pomagati mu kako bi par tvorio integralnu cjelinu. Muškarci trebaju naporno raditi i zarađivati da bi priskrbili za obitelj, dok žene pate tijekom poroda. Sve to proizlazi iz različitih izvornih grijeha koje ljudi nose.

Ništa od ovog ne sugerira da je muškarac superioran u odnosu na ženu po pitanju sposobnosti ili inteligencije, jer muški i ženski talenat se manifestiraju u različitim kompetencijama. Pokušaji da se eliminiraju razlike između spolova suprotni su zdravom razumu i sprječavaju kako muškarca, tako i ženu, da pokažu svoje potencijale.

Obitelji igraju ulogu prenošenja vjerovanja i morala te održavanja stabilnosti i zdravlja društva. Roditelji su prvi učitelji u životima djece. Djeca će beneficirati cijeli svoj život uspiju li od svojih roditelja upiti tradicionalne vrline poput nesebičnosti, skromnosti, zahvalnosti, ustrajnosti i druga utjelovljenja vrlinskog ponašanja.

Tradicionalni bračni život također pomaže muškarcima i ženama rasti zajedno u moralnom ponašanju, jer zahtijeva da muževi i žene čeliče svoje emocije i želje i da se međusobno vladaju obzirno i tolerantno. Brak je fundamentalno drukčiji od romantične ljubavi. Ljudske emocije su prevrtljive. Ako je par zajedno jer voli biti zajedno i raskinu jer im se to više ne sviđa, odnos se mnogo ne razlikuje od običnog poznanstva.

Prema komunizmu, međutim, porodična jedinica je prepreka za oslobađanje čovjeka. Klasični komunizam smatra da su ekonomski faktori ključni za određivanje porodičnih odnosa, i zahtijeva da se porodična jedinica revolucionizira u neku vrstu javnog vlasništva.

„Oslobađanje čovječanstva“ je fantastična zabluda koja leži u srcu komunističke ideologije. Komunistička misao drži da represija nije samo ekonomska ili socijalna, već je utkana u samu kulturu društva. Za komuniste, „oslobađanje“ tako znači uništavanje kulturnih normi koje je „nametnuo“ tradicionalni društveni moral. Po njima, patrijarhat tradicionalne porodične strukture ugnjetava ženu, a tradicionalni seksualni moral ugnjetava ljudsku prirodu.

Suvremene teorije proistekle iz marksizma, pomiješane s frojdovskim konceptima gledaju na seksualnu želju kao na ključ pitanja koja se odnose na obitelj. Zajednička karakteristika ove dvije ideologije je odbacivanje osnovne ljudske moralnosti, i njihovo obožavanje materijalizma i žudnje.

2. Komunističko promoviranje promiskuiteta

Jedan od Marksovih ideoloških preteča je velški socijalista Robert Owen, poznat po svom pokušaju da primjeni svoju viziju „utopijskog“ društva u New Harmony, u Indijani. 1826, Owen je rekao:

„Sada, vama i svijetu, izjavljujem da je Čovjek, do ovog sata, bio, u svim dijelovima planete, rob Trojstva najgroznijih zala koje se mogu ujediniti u svrhu zadavanja mentalnog i tjelesnog zla usmjerenog ka cjelokupnoj njegovoj rasi. Odnosim se na privatnu ili pojedinačnu imovinu - apsurdne i iracionalne sustave religije - i brak, utemeljen na individualnoj imovini, u kombinaciji s nekim od tih iracionalnih sustava religije.“ [7]

Owenovo prisustvo u New Harmony je bilo kratkog daha; napušta ga 1828, na taj način ostavljajući iza sebe svoj socijalistički eksperiment. Ali njegova ideja ima dugotrajan utjecaj.

Još jedan utjecajni utopijski socijalist, Charles Fourier iz Francuske, dao je inspiraciju Marxu i njegovim sljedbenicima. Fourierovi su učenici te ideje iskoristili poslije njegove smrti tijekom Revolucije 1848. godine i Pariške komune, da bi ih kasnije proširili u Sjedinjene Države. Fourier je prvi filozof koji je koristio izraz „feminizam“ („féminisme“ na francuskom).

Obitelj je u njegovom idealnom komunističkom društvu (tzv. falanga) prezrena, a bakanalije i orgije su pak hvaljene kao potpuno oslobađanje unutrašnjih ljudskih strasti. Također je izjavio da se pošteno društvo treba pobrinuti za osobe koje su seksualno odbačene (poput starijih osoba), osiguravajući svakoj osobi „pravo“ na seksualno zadovoljenje. Zagovarao je dopuštanje bilo kojeg oblika seksualnog zadovoljenja, uključujući sadomazohizam, pa čak i incest te bestijalnost, dokle god isti počiva na konsenzusu.

Zahvaljujući Owenovom te osobito Fourierovom utjecaju, deseci komunističkih utopijskih komuna su osnovani u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću, iako ih je većina bila kratkotrajna i neuspješna. Komuna Oneida je trajala najduže (32 godine), a osnovana na temelju Fourierove teorije. Komuna je prezirala tradicionalne monogamne brakove zagovarajući poligamiju, grupni seks i selektivno razmnožavanje. Naposlijetku je osnivač, John Humphrey Noyes, morao pobjeći u Kanadu kako bi izbjegao sudski postupak. Iako je komuna bila prisiljena napustiti „dijeljenje žena“, Noyes je kasnije napisao nekoliko knjiga, a jedna od njih „Biblija komunizma“, sama je začela novu ideologiju.

Teorijska podloga komunizma ide ruku pod ruku s promiskuitetom. Od samog početka, komunizam ohrabruje ljude da napuste božanska učenja, odreknu se tradicije, zbace moralna ograničenja i prepuste se osnovnim nagonima zarad revolucije i pobune. Prema komunističkoj logici su društveni problemi, koji su izvorno uzrokovani degeneracijom ljudskog morala, pripisani privatnom vlasništvu. Komunizam navodi ljude vjerovati da se ljudi neće boriti oko privatnog vlasništva ako ono postane javno. No čak i da se sva imovina međusobno dijeli, ljudi također mogu imati sukobe oko svojih bračnih partnera. Stoga utopijski socijalisti otvoreno se zalažu za „slobodnu ljubav“, kao odgovor na njihove seksualne nagone.

Ovi komunistički „rajevi“ su izravno izazvali tradicionalnu obitelj ili zagovarali sustav zajedničkih supruga nagoneći lokalne zajednice, crkve i vlade da iste prepoznaju kao iskušenje tradicionalnoj moralnosti i etici te poduzmu mjere za njegovo suzbijanje.

Neuspjeh utopijskih zajednica je poučio Marxa i Engelsa sljedeću lekciju: Još nije sazrjelo vrijeme za otvoreno zagovaranje „dijeljenja žena“, koje se pominje u Komunističkom manifestu. Mada se njihov cilj eliminacije obitelji nije promijenio, oni usvajaju prikriveniji pristup: napad na brak kao instrument ugnjetavanja.

Nakon Marxove smrti, Engels objavljuje knjigu Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države, u svjetlu istraživanja Lewisa H. Morgana, kako bi upotpunio Marxovu teoriju o obitelji i dodatno objasnio marksistički pogled na brak: „[Pojava monogamije] se temelji na nadmoći čovjeka čija je izričita svrha produciranje djece neospornog očinstva; takvo očinstvo se traži pošto ta djeca kasnije postaju dio očeve imovine te njegovi prirodni nasljednici. Razlikuje se od spajanja braka po mnogo većoj snazi bračne veze koja se više ne može raskinuti po želji ikojeg partnera.” [7]

Engels tvrdida se monogamija zasniva na privatnom vlasništvu, i kad se sva svojina bude dijelila, postojati će novi model braka zasnovan isključivo na „seksualnoj ljubavi“. On tvrdi da će u komunističkom društvu, privatna svojina postati javna, kućni poslovi će biti profesionalizirani, i neće biti potrebe brinuti se o djeci jer će odgoj djece biti odgovornost države. Piše: “Ovo uklanja svu brigu o 'posljedicama', što je danas najbitnije – za moral, kao i ekonomiju – faktore koji sprječavaju djevojku da se u potpunosti preda čovjeku kojega voli. Neće li to biti dovoljno da donese postepen rast nesputanih seksualnih odnosa i s tim i tolerantnije javno mišljenje u povodu djevojačke časti i ženske sramote?“ [8]

Isto kao njihove ekonomske teorije, socijalna ideologija Marxa pada na praktičnoj primjeni. Osjećaji su nepouzdani; netko danas može voli jednu, a sutra drugu osobu. U odsustvu tradicionalnih normi za udvaranje i brak, neizbježni rezultat je promiskuitet i slom društvenog poretka? U dodatku na maloprije spomenute utopističke komune, početni pokušaji sovjetskog i kineskog režima da primjene Marxovu doktrinu u porodičnoj politici završili su kompletnim neuspjehom

Odnosi između muževa i žena nisu uvijek plovidba mirnim morem. Zavjet „dok nas smrt ne rastavi” tijekom tradicionalnog vjenčanja je zavjet dat Bogu. Također predstavlja ideju da su obje strane spremne zajednički suočiti se kako bi nadvladali sve svoje teškoće. Brak održavaju ne samo emocije, već i svijest o odgovornosti. Brižno tretiranje svoje druge polovice, djece, i obitelji pretvara muža i ženu u zrelog muškarca odnosno ženu s obostranom moralnom odgovornošću.

Premda su kako bi prikrili istinu upotrijebili izraze poput „slobode“, „oslobođenja“ i „ljubavi“, Marx i Engels su promovirali ništa više doli potpuno napuštanje osobne moralne odgovornosti i prepuštanje svojim žudnjama.

Međutim, većina ljudi u erama Marxa i Fouriera bili su religiozni, te su bili oprezni glede otvorenih pokušaja da promovira seksualni nemoral. Pa ipak je i sam Marx teško mogao zamisliti opravdanja koja će prihvatiti ljudi u 20. stoljeću da bi usvojili seksualni kaos marksističke misli i nastavili dalje u pravcu uništavanja obitelji i braka.

3. Rani pokušaji seksualnog oslobađanja pod komunizmom

Autoritarni socijalistički režimi se često povezuju sa striktnim društvenim konzervativizmom, uključujući uloge spolova i bračne zakone koji kao nisu uistinu na liniji sa zapadnim liberalnim progresivizmom. Ali takva politika nije posljedica želje da se očuva tradicionalna kultura ili moral, već postoji isključivo na namjere želje komunističkog režima da pretvori ljubav i obitelj u instrumente državne moći. Na početku komunističke vladavine u zemljama poput Rusije i Kine, partijski lideri su pokušavali implementirati cio marksistički program odjednom, uključujući katastrofalne eksperimente sa seksualnim oslobađanjem.

Gore opisani seksualni kaos je integralni dio komunističke ideologije. Vjeruje se da je Marx silovao svoju sluškinju; Engels je odgojio njihovo dijete. Engels je živio u zajednici s dvije sestre. Lenjin je godine proveo u izvanbračnim vezama i prostitutke su ga zarazile sifilisom. Staljin je bio poznat po iskorištavanju tuđih žena.

Po preuzimanju vlasti i osnivanju Sovjetskog Saveza, boljševici institucionaliziraju praksu dijeljenja žena. Sovjetski Savez se u to vrijeme mogao smatrati pionirom seksualnog oslobađanja na Zapadu. U desetom je izdanju ruskog časopisa Rodina, tiskanom 1990. godine, razotkriven fenomen dijeljenja supruga tijekom ranog perioda Sovjetskog Saveza. U članku je također opisan privatni životi sovjetskih vođa, Trockog, Buharina, Antonova, Kollontaia i drugih, navodeći kako su isti bili nesputani poput životinja u svojim seksualnim aktivnostima. Lenjin je još 1904. napisao: „Požuda može emancipirati energiju duha -- ne zarad pseudo-obiteljskih vrijednosti, već se za pobjedu socijalizma treba riješiti tog ugruška krvi.“ [9]

Na sastanku Ruske socijaldemokratske radničke partije, Trocki predlaže da boljševici nakon preuzimanja vlasti izrade nova temeljna načela po pitanju seksualnih odnosa. Komunistička teorija zahtijeva uništenje obitelji i prijelaz u razdoblje nesputanog udovoljavanja seksualnih žudnjama i zadovoljstvima. Trocki također kaže da bi odgovornost za obrazovanje djece trebala u potpunosti biti u domeni države.

U pismu Lenjinu 1911., Trocki piše sljedeće: „Seksualno ugnjetavanje nedvojbeno služi porobljavanju čovjeka. Dok takvo ugnjetavanje postoji, ne može biti govora o pravoj slobodi. Obitelj je kao buržoaska institucija u potpunosti nadživjela samu sebe. Neophodno je da se radnicima više govori o tome."

Lenjin odgovara: „I ne samo obitelj. Sve zabrane vezane za seksualnost moraju biti ukinute. … Moramo nešto naučiti od pobornica ženskih prava; čak i zabranu istospolne ljubavi treba ukinuti. ”[10]

a. Sovjetska teorija 'čaše vode'

Nakon što su boljševici preuzeli vlast, Lenjin iznosi niz propisa koji učinkovito ukidaju brak i diskriminiraju homoseksualnost. U to je vrijeme postojao i slogan „Dole sramota!“ To je bio dio boljševičkog pokušaja da stvori „novog čovjeka“ socijalističke ideologije. Ponekad su sljedbenici čak lutali ulicama goli histerično uzvikujući parole poput: „Sram je dio buržoaske prošlosti sovjetskog naroda“. [11]

Ranih 1920-ih, Alexandra Kollontai iz Narodnog komesarijata za socijalnu skrb, populariza seksualnu teoriju 'čaše vode'. Ona bila revolucionarka iz tradicionalne obitelji koja se borbom probila u boljševičku frakciju u potrazi za „ženskim oslobađanjem“. 'Čaša vode' je aluzija na za seksualni užitak. Ona smatra da je zadovoljavanje seksualne žudnje u komunističkom društvu uobičajeno i lako poput ispijanja čaše vode. Koncept postaje rasprostranjen među tvorničkim radnicima, a posebice među mlađim studentima.

„Sadašnja moralnost naše mladeži je sažeta na sljedeći način“, piše u novinama Pravda, 1925. godine, poznata komunistkinja Madam Smidovich.

„Svaki član, čak i maloljetnik, Komunističke lige mladeži i svaki učenik Rabfaka [škole za izobrazbu Komunističke partije] ima pravo zadovoljiti svoju seksualnu žudnju. Taj je koncept postao aksiom, a apstinencija se smatra predodžbom buržoazije. Ako muškarac žudi za mladom djevojkom, bez obzira je li ista studentica, radnica ili čak djevojčica školske dobi, ona mora ispuniti njegovu požudu; u suprotnom će se smatrati buržujskom kćeri i nedostojnom nazivanja pravom komunistkinjom. [12]

Razvod postaje nešto uobičajeno i rasprostranjeno. „Postotak razvoda braka je narastao na dosad neviđene razine u ljudskoj povijesti. Ukratko, činilo se kao da su se svi Moskovljani razveli”, istaknuo je Paul Kengor u svojoj knjizi iz 2015., Rasklapanje: Od komunista do progresivaca, kako su ljevičari sabotirali obitelj i brak. [13] Američki časopis The Atlantic 1926. objavljuje članak o zapanjujućoj situaciji u SSSR-u pod naslovom „Ruski pokušaj ukidanja braka“.

Fenomen „švedskih obitelji", koje inače nema nikakve veze sa Švedskom, se odnosi na veliku skupinu muškaraca i žena u zajedničkom domaćinstvu koji se upuštaju u neobavezne spolne odnose - također pojavio u tom periodu seksualnog oslobađanja. To je otvorilo vrata promiskuitetu, silovanju, rasturenim porodicama, spolno prenosivim bolestima, i drugim simptomima moralnog kolapsa. [14]

„Švedske obitelji“ su se nakon širenja socijalističkih komuna rasprostranile po cijelom Sovjetskom Savezu. To je bilo poznato pod imenom „nacionalizacija“ ili „socijalizacija“ žena. Socijalističke žene u Jekaterinburgu iz 1918. su tužan primjer; boljševici su po okupaciji grada izdali uredbu da se mlade žene u dobi od 16 do 25 godina moraju „socijalizirati“. Nepoznati broj žena tako je isporučen Crvenoj Armiji i civilnim dužnosnicima da bi bile „socijalizirane”. [15]

Tijekom razgovora s feminističkom aktivistkinjom Clarom Zetkin 1921, Lenjin je osudio teoriju 'čaše vode' nazivajući je „anti-marksističkom“ i „anti-socijalnom“. [16] Povod tome su bile neželjene nuspojave tog seksualno oslobađanja u obliku mnoštva novorođenčadi, a mnoge bebe su pritom bile i napuštene. Boljševici krajem 1920-ih uvode strožu politiku prema seksu.

U godinama nakon Lenjinove smrti, Komunistička partija Sovjetskog Saveza se obrušava na seksualnu popustljivost, koju je ranije okuraživala i ponekad obvezivala. Skupa sa nebrojenim drugim idealističnim vjernicima u revolucionarni program, mnogi komunisti koji su promovirali slobodnu ljubav i homoseksualnost, skončaće su Staljinovim gulazima. Sovjetske žene se ohrabruju da se vrati svojoj tradicionalnim ulogama, rađaju više djece i odgajaju ih tako da služe Komunističkoj partiji.

b. Seksualno oslobađanje u kineskim 'Sovjetskim oblastima'

Okolnosti u ranim godinama KPK-a su bile nalik onima u Sovjetskom Savezu. Naravno; obje Komunističke partije su 'varijacije na temu' otrovnih plodova s istog stabla. Chen Duxiu, rani komunistički vođa, je bio poznat po svom razvratnom osobnom životu. Prema memoarima Zheng Chaolina i Chen Bilana, komunisti kao što su Qu Qiubai, Cai Hesen, Zhang Tailei, Xiang Jingyu i Peng Shuzhi su imali pomalo zbrkanu seksualnu povijest, a njihov je odnos prema seksu bio je sličan „čaši vode“ ranih sovjetskih revolucionara.

„Seksualno oslobađanje" su prihvatile ne samo partijske intelektualne vođe, već i obični ljudi koji su živjeli u ranim „sovjetima“ (revolucionarne enklave osnovane prije svrgavanja Nacionalističke stranke) u provincijama Hubeiju, Henanu i Anhuiju. Zbog promicanja ravnopravnosti žena i apsolutne slobode glede braka i razvoda, revolucionarni rad je često bio prekidan kako bi se zadovoljile seksualni nagoni.

Mladi ljudi u sovjetskim oblastima su se ponekad upuštali u romantične veze pod izlikom „povezivanja s masama“. Nije bilo neobično da mlade žene imaju šest ili sedam spolnih partnera. Prema Zbirci revolucionarnih povijesnih dokumenata u sovjetskim okruzima Hubei-Henan-Anhui, među lokalnim partijskim šefovima u mjestima poput Hong'ana, Huangma, Huangqia, Guangshana itd., „oko tri četvrtine je upražnjavalo spolne odnose s desetcima ili stotinama žena.” [20]

Kada krajem proljeća 1931. Zhang Guotao postaje partijski lider u sovjetskim oblastima Hubei-Henan-Anhui, on će zapaziti da se sifilis proširio u tolikoj mjeri da se mora izvijestiti glavni partijski štab kako bi ovi poslali liječnike specijaliste za tretiranje tog oboljenja. Mnogo godina kasnije se kroz svoje memoare prisjeća priča o seksualnom uznemiravanju žena u sovjetskim oblastima, među njima su bile i neke od ljubavnica viših generala. [17]

Tijekom 1930-ih, međutim, seksualna sloboda biva percipirana kao prijetnja režimu. Isti problem društvene dezintegracije je bio očigledan i u Sovjetskoj Rusiji, a regruti Crvene armije su počeli brinuti da će se njihove supruge upuštati u izvanbračne afere, ili se razvesti nakon što se ovi pridruže revoluciji. To je utjecalo na borbenu učinkovitost vojske. Osim toga, činilo se da promiskuitetni trend osnažuje popularnost zlokobnog slogana „zajedničkih žena“ i sličnih predodžbi. Zbog toga su sovjetske enklave započele provoditi politiku zaštite vojnih brakova, ograničavajući broj razvoda itd.

4. Kako komunizam uništava obitelji na Zapadu

Komunistički ideološki trendovi vode podrijetlo iz 19. stoljeća. Nakon više od stoljeća transformacije i evolucije na Zapadu, u konačnici dolaze do izražaja u SAD-u šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Šezdesetih godina su se pod utjecajem neomarksizma i raznih drugih radikalnih ideologija javljaju razni društveni i kulturni pokreti. Tu su uključeni hipi kultura, radikalna Nova ljevica, feministički pokret i seksualna revolucija. Ti turbulentni društveni pokreti su dio oštrog napada na američki politički sustav, tradicionalni sustav vrijednosti i društvenu strukturu. Pokreti se brzo šire na Europu, hitro mijenjajući način na koji glavni tok društva promišlja o društvu, obitelji, spolu i kulturnim vrijednostima. Istovremeno se također popularizira pokret za prava homoseksualaca. Spajanje tih sila dovodi do slabljenja tradicionalnih zapadnjačkih obiteljskih vrijednosti i propadanja institucije tradicionalne obitelji te njezine središnje uloge u društvenom životu. Društvena previranja izazivaju niz problema poput širenja pornografije, zlouporabe droga, kolaps seksualnog morala, porasta stope kriminala u maloljetnoj populaciji, i širenja skupina ovisnih o socijalnoj skrbi.

a. Promoviranje seksualnog oslobođenja

Seksualno oslobođenje (također poznato kao seksualna revolucija) je nastalo u SAD-u šezdesetih godina. Njegovo rapidno širenje svijetom zadaje razarajući udarac tradicionalnim moralnim vrijednostima - osobito tradicionalnim obiteljskim vrijednostima i seksualnom moralu. Koncept „slobodne ljubavi“ krši tradicionalni seksualni moral tvrdeći da spolna aktivnost svih oblika treba biti slobodna od društvene regulacije. U tom pogledu, vlade ili zakoni ne bi smjele ograničavati pojedinačne seksualne aktivnosti poput braka, pobačaja i preljuba. Također isto ne bi trebalo biti podložno društvenim skrupulama.

Sljedbenici Charlesa Fourierja i Johna Humphreyja Noyesa su prvi skovali izraz „slobodna ljubav“. U novije su vrijeme gotovo svi glavni promotori ideje slobodne ljubavi socijalisti, ili ljudi na koje je duboko utjecala socijalistička misao. Na primjer, među pionirima pokreta slobodne ljubavi u Britaniji je socijalistički filozof Edward Carpenter, također i rani aktivist za prava homoseksualaca. Najpoznatiji zagovornik pokreta za prava homoseksualaca je britanski filozof Bertrand Russell, priznati socijalist i član Fabijanskog društva. Tvrdio je kako moralnost ne bi trebala ograničavati čovjekovu instinktivnu želju za zadovoljstvom zagovarajući predbračni i izvanbračni seks. Preteča pokreta slobodne ljubavi u Francuskoj je Émile Armand, koji je u svojim ranim danima bio anarho-komunist da bi kasnije postao pobornik Fourierovog utopijskog komunizma. Armand je utemeljio Francuski individualistički anarhizam (koji spada u širu kategoriju socijalizma) zagovaravši promiskuitet, homoseksualnost i biseksualnost. Pionir pokreta slobodne ljubavi u Australiji je bio Chummy Fleming, anarhist (još jedan izdanak socijalizma).

Pokret slobodne ljubavi u Americi je urodio jednim važnim plodom, erotskim magazinom Playboy, pokrenutim 1953. godine. Časopis koristi premazani papir kako bi ostavio utisak da je umjetnički, a ne jeftin. Koristi i skupi ispis u boji rezultiravši da jedan pornografski sadržaj, obično smatran nižerazrednim i vulgarnim, brzo postane mainstream. Naime, Playboy postaje časopis za opuštanje „visoke klase“.

Seksualna revolucija (poznata i kao seksualno oslobađanje), s popularnošću hipi kulture i prihvaćenošću slobodne ljubavi doživljava svoju službenu premijeru sredinom 20. stoljeća. Izraz „seksualna revolucija“ je skovao Wilhelm Reich, austrijski utemeljitelj komunističke psihoanalize. Kombinirao je marksizam s frojdovskom psihoanalizom smatrajući da je prvo oslobobađa ljude od „ekonomskog ugnjetavanja", a drugo od „seksualne represije“.

Drugi utemeljitelj teorije seksualnog oslobađanja je Herbert Marcuse iz Frankfurtske škole. Njegov je slogan „vodite ljubav, a ne rat“, izrečen tijekom kontra-kulturnog pokreta na Zapadu 1960-ih, utisnuo ideju seksualnog oslobađanja duboko u ljudska srca.

Predodžba seksualnog oslobađanja je zapljusnula Zapad nakon objave knjige Seksualno ponašanje muškarca i seksualno ponašanje žene Alfreda Kinseya te sveopćom popularnošću oralnih kontraceptiva. Valja napomenuti kako su suvremeni znanstvenici otkrili iskrivljene statističke podatke u njegovom radu, a primjećeno je i preuveličavanje, prekomjerno pojednostavljivanje i druge obmane potaknute njegovim političkim i ideološkim namjerama. Kinsey je nastojao ukazati da je izvanbračni, homoseksualni seks itd., nešto uobičajeno, želeći društvo nagnati ka prihvaćanju tih fenomena, što je zadatak koji je uglavnom uspješno izvršen. On je u svojim istraživanjima radio sa pedofilima i vršio je seksualne eksperimente na bebama i djeci. [18]

Odjednom „seksualno oslobađanje“ postalo nešto moderno. Mladi ljudi promiskuitetno ponašanje počinju smatrali uobičajenim. Tinejdžeri koji bi se usudili priznati svojim vršnjacima kako nisu stupili u spolne odnose su bili ismijavani. Podaci pokazuju da je od onih koji su navršili 15 godina između 1954. i 1963. (generacija 60-ih), 82% je imalo predbračni seks prije svoje 30 godine. [24] Godine 2010. je samo 5% žena bilo nevino prije stupanja u brak, dok je s druge strane 18% žena prije braka imalo 10 ili više seksualnih partnera. Kulturni mainstream, književnost, film, oglašavanje, i televizija je postalo zasićena seksom.

b. Promoviranje feminizma i odbacivanje tradicionalne obitelji

Komunistička ideologija u pozadini feminističkog pokreta

Feministički pokret je još jedan alat komunizma upotrijebljen za svrhu uništenja obitelji. Feministički pokret (također poznat kao feminizam prvog vala) je startao u 18. stoljeću u Europi i zalagao se da žene trebaju imati isti tretman kao i muškarci u području obrazovanja, zapošljavanja i politike. Središte feminističkog pokreta je sredinom 19. stoljeća premješteno u SAD.

Pojam tradicionalne obitelji je još uvijek imao jak temelj u društvu u prvom periodu pojave feminizma, a pokret nije izravno osporavao tradicionalnu obitelj. Tadašnje utjecajne feministkinje poput Mary Wollstonecraft iz Engleske 18. stoljeća, Margaret Fuller iz Amerike 19. stoljeća i John Stuart Mill iz Engleske 19. stoljeća, su se općenito zalagale da udane žene trebaju daju prednost obitelji, i da se njihov potencijal valja razvijati unutar obiteljske domene, te se trebaju oplemeniti zarad obitelji (npr. obrazovanja djece, vođenja obitelji itd). Međutim, smatrale su da neke posebne nadarene žene ne bi smjele biti sputane društvom i trebalo bi im omogućiti iskoristiti svoje talente, čak i do točke natjecanja s muškarcima.

Prvi val feminizma je postupno utihnuo nakon dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je izmjenom zakona u mnogim zemljama ženama omogućeno glasati na izborima. Feministički pokret se osnovi povukao u nadolazećim godinama s posljedicama Velike depresije i Drugog svjetskog rata.

Istodobno, komunizam počinje sijati sjeme razaranja u tradicionalni brak i spolnu etiku. Rani utopijski socijalisti 19. stoljeća zadaju smjer kretanja modernim radikalnim feminističkim pokretima. François Marie Charles Fourier, nazvana „ocem feminizma“, je izjavila da brak pretvara žene u privatno vlasništvo. Robert Owen je proklinjao brak kao zlo. Ideje tih utopijskih socijalista su naslijedile i dodatno razvile feministice kasnijeg perioda, poput Frances Wright, koja se u 19. stoljeću nastavlja zalagati za Fourierove ideje zagovarajući seksualnu slobodu za žene.

Britanska feministička aktivistica Anna Wheeler se nastavivši s Owenovim idejama žestoko obrušava na brak zbog navodnog pretvaranja žena u robove. Socijalističke feminističke aktivistice su također važan dio feminističkog pokreta u 19. stoljeću. Najutjecajnija feministička publikacija u Francuskoj je u to doba bila La Voix des Femmes, prva feministička publikacija u Francuskoj i La Femme Libre (kasnije preimenovana u La Tribune des Femmes), kao i La Politique des Femmes, među ostalima. Osnivači tih publikacija su sljedbenici Fouriera ili Henrija de Saint-Simona, zagovornika modernizma. Vlasti su proučavale feminizam zbog bliske povezanosti feminizma i socijalizma.

Kako je prvi val pokreta za ženska prava bio u punom zamahu, tako su i komunisti pripremili aranžman za plasman raznih radikalnih misli s ciljem napada na tradicionalne koncepte obitelji i braka, utirući put radikalnijem feminističkom pokretu koji će potom uslijediti.

Drugi val feminističkih pokreta počinje u SAD-u krajem 1960-ih, da bi se proširio na zapadnu i sjevernu Europu, a uskoro i na cijeli zapadni svijet. Američko društvo je tada prolazilo kroz period previranja s pokretima za građanska prava, protiv rata u Vijetnamu, a nalazilo se i usred raznih radikalnih društvenih trendova. Feminizam se pak pojavio te jepopulariziran u svojem radikalnijem obliku iskorištavajući ovaj jedinstveni skup okolnosti.

Kamen temeljac ovog vala feminističkih pokreta je knjiga Ženstvena mističnost autorice Betty Friedan, koju je 1963. objavila Friedanova Nacionalna organizacija za žene (NOŽ). Friedan se iz perspektive kućanice srednje klase iz predgrađa žestoko obrušava na tradicionalne obiteljske uloge žena tvrdeći kako je tradicionalna slika sretne, zadovoljne, i radosne kućanice mit koji je stvorio patrijarhalno društvo. Tvrdi kako su prigradske obitelji srednje klase „udoban koncentracijski logor“ za američke žene, te da bi moderne obrazovane žene trebale odbaciti osjećaj postignuća ostvaren podržavanjem muževa i podizanjem svoje djece, odnosno realizirati svoju vrijednost izvan obiteljskih okvira. [21]

Nekoliko godina poslije radikalnije feministice počinju dominirati Friedanovom organizacijom, dodatno razvijajući ovaj pokret i čineći ga još ekstremnijim. Smatraju da patrijarhalnost ugnjetava žene od drevnih vremena, proglasivši u tom pogledu obitelj glavnim krivcem. Zalažu su se za opću preobrazbu društvenog sustava i tradicionalne kulture te borbu u svim aspektima ljudskih poslova - gospodarstvu, obrazovanju, kulturi i obitelji. Cilj svega je potpuna ravnopravnost između muškaraca i žena.

Klasifikacija članova društva na „tlačitelja” i „potlačenog” uz zagovaranje borbe, oslobođenja i jednakosti je upravo ono što radi komunizam. Tradicionalni marksizam klasificira skupine prema svojim ekonomskim statusima, dok neo-feministički pokret dijeli ljude na temelju spola.

Friedan nije bila, kao što sebe opisuje, usamljena kućanica srednje klase iz predgrađa, opterećena kućanskim poslovima. Daniel Horowitz, profesor sa Smith Collegea, je 1998. napisao njezinu biografiju pod naslovom Betty Friedan i nastanak 'Ženstvene mističnosti'. Njegovo istraživanje otkriva kako je Friedan, djevojačkog prezimena Goldstein, bila radikalna socijalistička aktivistica na fakultetu do 1950-tih. U različitim je vremenima radila kao profesionalna novinarka ili propagandistica za potrebe nekoliko radikalnih sindikata povezanih s američkom Komunističkom partijom. Judith Hennessee, kao Bettyina ovlaštena biografkinja, također kaže da je ona bila marksist. U različitim periodima, ona je bila profesionalni novinar – ili preciznije rečeno, propagandist – za nekoliko radikalnih sindikata u orbiti američke Komunističke partije [23] [24]

Kate Weigand, američka znanstvenica, ističe u svojoj knjizi Crveni feminizam kako feminizam, zapravo, nije nestao u SAD-u u vremenu od početka stoljeća do 1960-tih godina. U tom periodu velika grupa feminističkih autorica komunističkih nazora krči put nadolazećem drugom valu feminizma. Ističu se Susan Anthony, Eleanor Flex, Gerda Lerner, Eve Merriam itd. Anthony još 1946. primjenjuje marksističku analitičku metodu kako bi ilustrirala analogiju između bijelačke represije nad crncima i onu muškaraca nad ženama. Spomenute se osobe u razdoblju makartizma nisu usudile govoriti o svojoj komunističkoj pripadnosti. [25]

U Europi, kultni rad francuske spisateljice Simone de Beauvoir, Drugi spol, donosi drugi val feminizma. De Beauvoir je socijalist. Godine 1941., zajedno s komunističkim filozofom Jean-Paulom Sartreom i drugim piscima, ona osniva Socialisteet Liberté, francusku podzemnu socijalističku organizaciju. Rastom svojeg ugleda na polju promocije feminizma tijekom 1960-ih, de Beauvoir izjavljuje kako više ne vjeruje u socijalizam, tvrdeći da je sada samo feministica.

Izjavljuje: „Žena se ne rađa, već postaje." Premda je spol, kako kaže, određen fiziološkim značajkama, on je samo-spoznajni psihološki koncept oblikovan pod utjecajem ljudske društvenosti. Ona tvrdi da su temperamenti poslušnosti, pokornosti, naklonosti i majčinstva proizašli iz „mita“ koji je patrijarhat pažljivo osmislio zbog ugnjetavanja žena. Zalaže se da žene trebaju probiti svoje tradicionalne predodžbe kako bi oslobođene od njih mogle ostvariti svoje potencijale.

To uzrokuje neprekidnu pojavu različitih oblika feminističke misli, koje svijet promatraju lećama žena ugnjetavane patrijarhatom utisnutim kroz instituciju tradicionalne obitelji, čineći obitelj preprekom ka ostvarivanju ženske jednakosti. [26]

Mnoge suvremene radikalne feministice drže da zahvaljujući braku, muževi sputavaju svoje žene, i čak tu instituciju nazivaju oblikom prostitucije. Kao raniji utopijski komunisti koji su govorili o „dijeljenju žena“ ili „komunalnim ženama“, one zastupaju „otvorene veze“ i nesputanu seksualnu aktivnost.

Rezultati feminističkog pokreta

Feminizam sada prevladava u svim sektorima društva. Jedna od glavnih tvrdnji suvremenog feminizma je da osim fizioloških razlika u muškim i ženskim reproduktivnim organima, sve ostale fizičke i psihološke razlike između muškaraca i žena, uključujući razlike u ponašanju i osobnostima, su društveno i kulturno konstruirane. Prema toj logici, muškarci i žene trebaju biti potpuno jednaki u svim aspektima života i društva, a sve manifestacije „nejednakosti“ između muškaraca i žena su rezultat kulture i društva koje je represivno i seksističko.

Na primjer, broj muškaraca koji rade kao rukovoditelji u velikim tvrtkama, viši akademici u elitnim sveučilištima i vladini dužnosnici, daleko nadmašuje broj žena na sličnim položajima. Mnoge feministkinje vjeruju da je to uglavnom uzrokovano seksizmom, kada se u stvari poštena usporedba među spolovima može napraviti samo kada se uzmu u obzir faktori poput sposobnosti, radnog vremena, radne etike itd. Uspjeh na visokim pozicijama često zahtijeva dugotrajan, intenzivan prekovremeni rad - žrtvovanje vikenda i večeri, iznenadni hitni sastanci, česta poslovna putovanja itd.

Odgajanje djece može prekinuti poslovnu karijeru žena i one su sklone provesti vrijeme sa svojim obiteljima i djecom umjesto da se fokusiraju na posao. Osim toga, ljudi koji prirodno popunjavanju vodeće položaje u društvu obično imaju jake osobnosti, dok su žene sklonije tome da budu nježnije i prijatnije. To su glavni razlozi zbog kojih je tako malo žena na visokim položajima. Međutim, feministice smatraju kako je ženska nježnost te orijentacija na obitelj i djecu ostavština seksističkog društva. Feminizam zagovaranje ispravljanje tih razlika kroz vrtiće i druge vrste javno-društvenih usluga.

Suvremeni feminizam ne tolerira bilo kakvo objašnjenje u pogledu nejednakosti između muškaraca i žena koji temelji svoj argument na prirodnim fiziološko - psihološkim razlikama između ta dva spola. Sva se krivica svaljuje na društveno uvjetovanje i tradicionalni moral.

Na akademskoj konferenciji 2005, tadašnji predsjednik harvardskog sveučilišta, Lawrence Summers ističe zbog čega je vjerojatno da će žene manje podučavati na znanstveno-matematičkim poljima vrhunskih sveučilišta nego muškarci. Osim naglašavanja 80-satnog radnog tjedna i nepredvidivih radnih rasporeda koje te pozicije iziskuju (većina žena bi to vrijeme ostavila za obitelj), Summers objašnjava da se muškarci i žene naprosto razlikuju po svojoj kompetenciji kad je riječ o naprednoj znanosti i matematici, i da diskriminacija više nije barijera. [27]

Unatoč tome što je potkrijepio svoje tvrdnje relevantnim studijama, Summers postaje meta prosvjeda feminističke organizacije Nacionalne organizacije za žene (NOW). Skupina ga optužuje za seksizam tražeći njegovu ostavku. Summers je oštro kritiziran u medijima i prisiljen javno se ispričati za svoj istup. Potom je objavio da je Harvard izdvojio 50 milijuna dolara za potrebe povećanja raznolikosti. [28]

Časopis Science je 1980. objavio istraživanje koje pokazuje značajne razlike u sposobnosti matematičkog rasuđivanja između dječaka i djevojčica srednjoškolske dobi u korist muškog spola. [29] Potonja studija je uspoređivala rezultate SAT matematičkih testova koji su pokazivali da su muški ispitanici imali četiri puta veću vjerojatnost u postizanju rezultata većeg od 600 bodova u odnosu na žene. Jaz između dva spola je bio još veći kod 700 bodova, naime, ovaj je rezultat postiglo 13 puta više muškaraca nego žena. [30]

Isti je istraživački tim proveo još jednu studiju 2000. godine te otkrio da su SAT ispitanici oba spola s vrhunskim matematičkim rezultatima težili stjecanju naprednih akademskih stupnjeva u području znanosti i matematike, i da su zadovoljni oim što su postigli. [31]

U nekim je izvješćima navedeno kako odnos prema Summersu nakon konferencije iz 2005. odražava re-edukacijsku politiku komunističkih režima za suzbijanje disidenata. Premda je uzroke nejednakosti tek valjalo utvrditi, jednakost ishoda se provodila poticanjem „raznolikosti“ - tj. nametanjem većeg broja instruktorica iz matematike i znanstvenih predmeta.

Jednostavno je vidjeti poveznicu između feminizma i socijalizma. Francuski diplomat i politikolog iz 19. stoljeća Alexis de Tocqueville kaže: „Demokracija i socijalizam nemaju ništa zajedničko osim jedne riječi, a to je jednakost. Ali primjetite razliku: dok demokracija traži jednakost u slobodi, socijalizam traži jednakost u suzdržanosti i ropstvu.” [32]

Iako razlozi psiholoških i intelektualnih nejednakosti između muškaraca i žena možda nisu odmah očiti, negiranje njihovih fizičkih i reproduktivnih razlika prkosi činjenicama. U tradicionalnim shvaćanjima Istoka i Zapada, muškarci figuriraju kao zaštitnici. Normalno je da su velika većina vatrogasaca muškaraca. Feministkinje, međutim, vjeruju u apsolutnu ravnopravnost između muškaraca i žena te zahtijevaju da žene preuzmu tradicionalno muške poslove, što dovodi do neočekivanih rezultata.

Njujorška Vatrogasna postrojba je 2015. dopustila jednoj ženi da postane dio tima bez prolaženja fizičkih testova, premda dio istih obično uključuje nošenje spremnika za kisik i druge oprema teške 25 kilograma. Drugi vatrogasci su se zabrinuli rekavši kako kolege koji nisu u stanju ispuniti standarde neizbježno opterećuju i dodatno ugrožavaju kolege i javnu sigurnost. Vatrogasna služba je na koncu zaposlili tu ženu kako bi izbjegla sudsku tužbu. Naime, feminističke skupine se dugo okrivljavale njujoršku vatrogasnu postrojbu zbog visokih standarda glede tražene fizičke spreme svojih kandidata, uzrokovavši da malo žena pristupi vatrogasnim snagama. [33]

U Australiji su mnoge gradske vatrogasne jedinice 2017. uvele rodne kvote. Za svakog zaposlenog muškog kandidata se mora zaposliti i jedna žena. Postavljeni su znatno različiti fizički standardi za muškarce i žene kako bi se ispunila spomenuta kvota, unatoč tome što se svi prijavljuju za isti visoko-stresni i opasan posao. [34]

Ova nelogična kampanja za jednakost ishoda nije samo na tome stala. Kvote su uzrokovale sukobe između vatrogasaca, a ženske zaposlenice su se požalile kako ih njihovi muški kolege smatraju nekvalificiranim i nesposobnim. Feministice su to pak protumačile kao „nasilničko ponašanje“ i „psihološki pritisak“, što im je otvorilo još jednu liniju fronta u njihovoj tobožnjoj borbi za jednakost.

Ali ova apsurdnost je promišljen korak komunističke aveti: osporavanjem navodnog patrijarhata, odnosno tradicionalnog društva, feminizam potkopava tradicionalnu obitelj na sličan način kako se klasna borba koristi za potkopavanje kapitalističkog sustava.

U tradicionalnoj se kulturi podrazumijeva kako muškarci trebaju biti muževni, a žene ženstvene. Muškarci su odgovorni za svoju obitelj i zajednice štiteći žene i djecu. Tu vrlo patrijarhalnu strukturu feminizam teži oboriti jer muškarcima pruža nepoštene prednosti dok istovremeno obuzdava žene. U feminizmu nema mjesta za tradicionalni duh viteštva ili džentlmenskog ponašanja. U feminističkom svijetu muškarci ne bi žrtvovali svoja mjesta u čamcima za spašavanje tonućeg Titanica kako bi putnice imale bolje šanse za preživljavanje havarije.

Feministički rat protiv patrijarhata se uvukao i u obrazovnu domenu. Sud u Pennsylvaniji 1975. donosi odluku u tužbi protiv lokalnog Međusveučilišnog atletskog saveza, naloživši školama da u sve svoje fizičke aktivnosti uključe učenike oba spola, uključujući hrvanje i američki nogomet. Nije dopušteno izuzeće djevojčica iz muškog tima samo po osnovu spola. [35]

Američka znanstvenica Christina Hoff Sommers u svojoj knjizi Rat protiv dječaka: kako feminizam šteti našim muškarcima, tvrdi da je muškost napadnuta. Navodi primjer srednje zrakoplovne škole u Queensu, New York, koja primarno prihvaća studente iz obitelji s niskim primanjima. Škola odgaja djecu prema visokim standardima akademskog postignuća i rangirana je kao jedna od najboljih srednjih škola u Americi, prema podacima američkih medija i svjetskih izvješća. Škola je specijalizirana za podučavanje svojih studenata praktičnim projektima poput izgradnje električnih mehaničkih zrakoplova te ne čudi da razredom dominiraju dečki. Iako u manjini, cure ostvaruju izvrsne performanse zaslužujući poštovanje svojih vršnjaka i instruktora.

Škola se svejedno suočila sa sve većim kritikama i prijetnjama tužbi iz feminističkih organizacija koje su zahtijevale da se zaprimi veći broj učenica. Osnivačica Nacionalnog centra za prava žena je govorom u Bijeloj Kući posebno izdvojila srednju zrakoplovnu školu kao slučaj „nastavljanja segregacije u stručnim školama“. Predsjedavajuća u Savjetu Bijele kuće za žene i djevojke zaključila je diskusiju riječima: „Nećemo uživati u svojim pobjedama sve dok ne bude potpune jednakosti, a još nismo do nje dospjeli.“ [36]

Za feministkinje, odgajanje dječaka kako bi ovladali muškim osobinama neovisnosti i avanturizma, a poticanje djevojčica da budu nježne, obzirne i obiteljski orijentirane, ne predstavlja ništa doli do ugnjetavanja i seksističke nejednakosti. Suvremeni feminizam prisiljava društvo na budućnost bez jasno određenih spolova napadajući psihološke karakteristike muškaraca i žena koje obilježavaju njihov spol. To ima osobito ozbiljne posljedice za djecu i mlade u njihovim godinama formiranja.

U nekim europskim zemljama sve se više djece izjašnjava kako se rodilo u pogrešnom tijelu. Služba za razvoj rodnog identiteta (GIDS), utemeljena u Londonu pri Tavistock i Portman NHS Foundation Trustu, je 2009. zaprimila 97 preporuka za promjenu spola. GIDS je do 2017. zaprimala više od 2.500 takvih preporuka godišnje. [37]

Tradicionalno društvo smatra kako su Bog ili nebesa odredili da je rađanje djeteta i obrazovanje djece sveta dužnost žena. Anali Istoka i Zapada bilježe da iza svakog velikog heroja stoji velika majka. Feminizam odbacuje ovu tradiciju kao patrijarhalno ugnjetavanje i smatra kako je očekivanje da žene budu odgovorne za podizanje svoje djece ključni primjer tog ugnjetavanja. Suvremena feministička književnost maksimalno opisuje majčinstvo i bračan život kao nešto monotono, dosadno i neispunjavajuće. Pristranost ovog skeptičnog pogleda je očita ako se osvrnemo na osobni život poznatih feministkinja. Gotovo sve pate od prekinutih veza ili neuspjelih brakova, ili su bez djece.

Radikalni feministički pogledi inzistiraju da „privatno je političko“, smatrajući obiteljske konflikte ratovima spolova. Neki smatraju muškarce parazitima koji zarobljavaju ženske umove i tijela. Drugi opisuju djecu kao prepreku ženama koje žele doseći svoj puni potencijal i tvrde da korijeni ugnjetavanja leže u obiteljskoj strukturi. Moderni feminizam otvoreno proglašava kako je njegov cilj uništiti tradicionalnu obitelj. Tipične izjave su sljedeće: „Biti domaćica je nelegitimno zanimanje…“ „Izbor da služimo i budemo zaštićene te planiramo biti osnivačice obitelji je izbor koji ne bi trebao postojati. Promijeniti to je u srži radikalnog feminizma.“ [38] i „Ne možemo uništiti nejednakosti između muškaraca i žena dok ne uništimo brak.“ [39]

Feministički pokreti su riješili navodne društvene probleme promicanjem moralne degeneracije i uništavanjem ljudskih odnosa u ime „oslobađanja“. Prema Sylviji Ann Hewlett, američkoj ekonomistici i stručnjakinji za spolove, moderni feminizam je faktor koji najviše doprinosi stvaranju velikog broja samohranih majki, dok sporazumni razvodi pogoduju muškarcima koji žele odbaciti svoje odgovornosti. Ironično je da feministički atak na postojeću obiteljsku strukturu većini žena uništava utočište koje osigurava njihovu sreću i sigurnost.

Lak razvod nije emancipirao žene. Istraživanja London School of Economics kazuju da 27% razvedenih žena živi ispod granice siromaštva, dok je kod muškaraca prihod porastao više od 30% nakon razdvajanja. [40] Komunizam nimalo ne mari za ženska prava; feminizam je samo sredstvo za uništavanje čovječanstva.

c. Promoviranje homoseksualnosti s ciljem podrivanja obitelji

Muškarac i žena su stvoreni po božanskoj volji, i božansko je postavilo uslove za ljudsko postojanje. Svako zavrjeđuje ljubaznost i poštovanje, a istinsko suosjećanje znači podržati moralne božanski ustanovljene moralne kodove.

Posljednjih decenija, istospolni brakovi i drugi lezbijski, gej, biseksualni i transrodni (LGBT) ciljevi se agresivno promoviraju širom zapadnog društva. LGBT pokret je blisko povezan s komunizmom otkako su prvi utopisti počeli naveliko podržavati homoseksualnost kao ljudsko pravo. Budući da komunistički pokret tvrdi kako oslobađa ljude od ropstva tradicionalnog morala, njegova ideologija se prirodno poziva na prava LGBT osoba smatrajući ga dijelom svojeg programa „seksualnog oslobađanja“. Mnogi komunisti su zagovornici seksualnog oslobađanja i čvrsto podržavaju homoseksualce ili dijele njihove stavove. No komunističku avet zapravo ne zanimaju prava LGBT zajednice. Ona koristi osobe takve orijentacije kao paravan kako bi ostvarila svoj cilj odnosno uništila obiteljsku strukturu.

Prvu veliku svjetsku organizaciju za gej prava osnovali su 1987. članovi njemačke Socijaldemokratske partije (SPD), 1897, uključujući tu i Magnusa Hirschfeldoma, ko-osnivača Znanstveno-humanitarnog odbora poznatog u Njemačkoj kao Wissenschaftlich-humanitäres Komitee – WhK. Hirschfeldom se javno borio za dekriminalizaciju homoseksualnosti.

Jedan od najradikalnijih primjera seksualnog oslobađanja toga razdoblja je uslijedio nakon boljševičke Oktobarske revolucije u Rusiji. Ranije u ovom poglavlju spomenute sovjetske seksualne politike su ukinule zakonske zabrane homoseksualnih veza, i to je po ljevičarskim standardima učinilo Sovjetski Savez najliberalnijom zemljom na svijetu.

Henry Gerber je insipiriran Hirchfeld organizacijom 1924. godine osnovao Društvo za ljudska prava (SHR) koja je slovila za prvu američku skupinu za gej prava. SHR je bila kratkog vijeka s obzirom da je nekoliko njezinih članova uhićeno nedugo po osnivanju. Američki komunist i marksistički profesor Harry Hay 1950. osniva Društvo Mattachine u svojoj losanđeleskoj rezidenciji i ta organizacija je bila prva utjecajna skupina za gej prava na teritoriju SAD-a. Društvo je izdavalo vlastite publikacije proširivši se na druga područja. Hay je takođe branio pedofiliju.

Pitanja homoseksualaca su šezdesetih godina prošlog stoljeća uslijed vala seksualne liberalizacije i hipi pokreta sve više postajala javno prihvaćena u društvu. Nacionalna organizacija za žene (NOW), 1971., kao glavna američka feministička organizacija, kaže kako su „lezbijska prava legitimna briga feminizma“.

Afrički nacionalni kongres (ANK) Južne Afrike je 1997. godine izglasao prvi svjetski ustav koji je homoseksualnost priznao kao ljudsko pravo. ANK, kao član Socijalističke internacionale (nekadašnji ogranak Druge internacionale), dosljedno podupire homoseksualnost.

Komunističko promicanje homoseksualizma je pridonijelo većem broju nezdravih stanja u toj zajednici. Studije istraživača američkog CDC nalaze da procijenjena stopa dijagnoza HIV-a među homoseksualcima 20018 59 do 75 puta veća nego kod ostalih muškaraca; stopa dijagnoze sifilisa je 63 do 79 puta viša nego kod heteroseksualne populacije. [41] Prosječan životni vijek homoseksualaca je bio osam do dvadeset godina kraći od uobičajenog prije napretka u liječenju AIDS-a odnosno 90-tih godina prošlog stoljeća. [42]

Obiteljska struktura i ljudska moralnost su pod opsadom manipulacija aveti komunizma i promoviranja feminizma, seksualnog oslobađanja i LGBT pokreta.

d. Promoviranje razvoda i pobačaja

Prije 1969., kad su države počele legalizirati razvod „bez krivice“, državni zakoni širom SAD temeljili na tradicionalnim religijskim vrijednostima. Razvod je dolazio u obzir samo u slučaju krivice barem jednog od supružnika. Zapadna religija uči da je brak ustanovio Bog. Stabilna obitelj djeluje blagotvorno kako za muža, ženu, i djecu, tako i za društvo u cjelini. I to je razlog zbog čega su crkveni i američki državni zakoni naglašavali važnost očuvanja brakova, osim u određenim olakotnim okolnostima.

No šezdesetih godina se društvom širi ideologija Frankfurtske škole. Napadnut je tradicionalni brak, a najviše štete donose liberalizam i feminizam. Liberalizam odbacuje božansku prirodu braka svodeći njegovu definiciju na društveni ugovor između dvoje ljudi, dok feminizam smatra tradicionalnu obitelj instrumentom patrijarhata za potrebe podčinjavanja žena. Razvod je promoviran kao nešto što oslobađa ženu od „tiranije“ nesretnog braka, ili utire put uzbudljivom životu avanture. Ovakva logika dovodi do legalizacije razvoda bez krivice, omogućujući bilo kojem supružnika da brak raspusti i proglasi ga nepomirljivim iz bilo kojeg razloga.

Stopa razvoda u SAD-u tijekom 1970-tih naglo raste, da bi 1981. dostigla vrhunac. Prvi se put u američkoj povijesti više brakova prekida uslijed neslaganja, umjesto smrću jednog od supružnika. Razvodom su okončana skoro polovica brakova sklopljenih u toj dekadi, za razliku od 11% 1950-ih. Zagovornici seksualnog oslobađanja vjeruju da spolni odnos ne bi trebao biti ograničen na bračni format, ali neželjena trudnoća predstavlja prirodnu prepreku ovakvom životnom stilu. Isti ljudi pokreću pitanje legalizacije pobačaja s obzirom da kontraceptivi ne mogu jamčiti sigurnost. Zvanično izvješće sa Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju u Kairu 1994. propisuje da reproduktivno zdravlje „znači da ljudi imaju prava na zadovoljavajući, siguran seksualni život, i da imaju sposobnost da se razmnožavaju i pravo da donesu odluku da li, kada i koliko često će to raditi.“ [43]

Istodobno feministkinje uvode slogan „Moje tijelo, moje pravo“ tvrdeći kako žene imaju pravo odlučivanja hoće li roditi ili ubiti svoju nerođenu djecu. Rasprava se kretala od dopuštanja pobačaja u posebnim okolnostima do omogućavanja ženama da jednostrano okončaju ljudski život.

Prihvaćanjem pobačaja, ljudi su navedeni da dopuste ubijanje beba i istovremeno napuste tradicionalno shvaćanje kako je život nešto sveto.

e. Korištenje sustava socijalne skrbi kako bi se potaklo stvaranje jednoroditeljskih obitelji

Godine 1960. je samo 5% djece bilo rođeno izvan braka. U to se doba podrazumijevalo kako će djeca odrasti poznavajući svoje biološke očeve.

Do 2010. su, međutim, 40% djece rodile neudate majke. [44] Broj jednoroditeljskih obitelji od 1965. do 2012. raste sa 3.3 milijuna na 13 milijuna. [45] Iako neki očevi kroz suživot ili kasniji brak ostaju u blizini djeteta, većina djece tih neudatih majki je ipak odrastala bez svojih očeva.

Očevi predstavljaju uzor svojim sinovima i uče ih kako postati muškarci, ali su tu i radi svojih kćeri kako bi im iskazale poštovanje na način koji žene zaslužuju. Djeca jako pate u odsutnosti oca. Istraživanja pokazuju da djeca koja su odrasla bez očeva često imaju malo samopoštovanja. Vjerojatnije je da će bježati sa časova koristiti drogu, priključiti se bandi, počiniti zločin i samoubistvo. Većina omladine u zatvoru dolazi iz porodica bez oca. Uobičajeno je rano stupanje u spolne odnose, maloljetnička trudnoća i promiskuitet. Osobe odrasle bez očeva će 40 puta prije počiniti seksualne prijestupe usporede li se s ostatkom populacije. [46]

Institut Brookings je ponudio tri ključna savjeta mladima koji žele izbjeći siromaštvo: završite srednju školu, pronađite posao s punim radnim vremenom, i strpite se do 21. godine kako bi se vjenčali i imali djecu. Statistički gledano, u siromaštvu žive samo 2% Amerikanaca koji ispunjavaju ove uvjete, dok se 75% smatra srednjom klasom. [47] Drugim riječima, školska diploma, pronalaženje zaposlenja, brak u prikladnoj dobi, i odgajanje djecu u formatu braka, predstavlja za osobu najbolji način da izraste u odgovornu individuu sposobnu voditi zdrav i produktivan život.

Većina samohranih majki se oslanja na državnu pomoć. Heritage Foundation je objavila izvještaj sa detaljnim statističkim podaci koji ukazuju da politika socijalne skrbi koju feministice snažno zagovaraju u biti potiče stvaranje obitelji sa samohranim majkama. Naime, stvar je otišla tako daleko da se parovi u braku kažnjavaju tako što im država uskraćuje olakšice. [48] Država je učinkovito zamijenila oca sa socijalnom skrbi.

Politika socijalne skrbi nije pomogla siromašnim obiteljima već je jednostavno podržala sve prisutnije jednoroditeljske obitelji. Budući da su djeca takvih domaćinstava i sama sklonija siromaštvu, rezultat je začarani krug sve češćeg oslanjanja na državne potpore. I upravo to je ono što komunizam želi postići: kontrolu svakog aspekta života osobe.

f. Promoviranje degenerirane kulture

2000. godine, 55% osoba u dobi između 25 i 34 godine je bilo vjenčano, dok 34% nikada nije bilo vjenčano. Do 2015. su se ove brojke preokrenule, sa 40% vjenčanih, i 53% nikad vjenčanim. Istraživači koji izučavaju ovaj trend na Univerzitetu Teksasa otkrili su da mladi ljudi u SAD-u izbjegavaju brak jer se u današnjoj kulturi seks i brak smatraju odvojenim. Zbog čega bi se trebali vjenčati? [49]

Degenerirano okruženje sve snažnije potiče povremene i neobavezne seksualne kontakte. Spolni odnos nema nikakve veze s naklonošću, da ne spominjemo obvezivanje i odgovornost. Još je apsurdnija pojava nebrojenih seksualnih orijentacija, koje se sada mijenjaju kao modni predmeti. Korisnik Facebook društvenog medija u UK, na primjer, može izabrati za sebe jednu od 70 polova. Kako će mladi ljudi gledati na brak ako čak ni sami ne znaju jesu li muško ili žensko? Komunizam je iskoristio zakon i društvo da u potpunosti izmjeni ove Bogom-dane koncepte.

„Preljub“ je bio negativan pojam i odnosio se na nemoralne seksualne navike. Danas je to razvodnjeno u „izvanbračne spolne odnose“ ili „kohabitaciju.“ U knjizi Grimizno pismo autora Nathaniela Hawthorna, Hester Prynne čini preljub, da bi se potom mukotrpno trudila dobiti pokoru. No današnje društvo ne iziskuje kajanje ili pokoru, i preljubnici mogu uživati u životu, uzdignute glave. Ćudoređe se u istočnim i zapadnim kulturama smatralo vrlinom. Ipak, ono se danas tretira kao zastarjela šala.

Propitivanje homoseksualnosti i seksualne moralnosti je zabranjeno pod plaštom političke korektnosti. Jedini prihvatljiv stav je poštivanje tuđeg „slobodnog izbora“. To vrijedi ne samo u svakodnevnom životu, nego i širom akademske zajednice u kojoj moralnost biva odvojena od praktične stvarnosti. Devijantne i degenerirane stvari su standardizirane. Oni koji se prepuštaju svojim žudnjama ne osjećaju nikakav pritisak ili krivnju.

Zapadnjaci mlađi od 50 godina skoro da i ne pamte nekadašnju društvenu kulturu u kojoj su gotovo sva djeca odrastala u prisustvu svojih bioloških očeva. „Gej“ je značilo biti „sretan“. Bijele vjenčane haljine su predstavljale čednost. Pornografski sadržaj je bio zabranjen na televiziji i radiju. Ali to se poništilo za samo šezdeset godina, jer je vrag potpuno izokrenuo tradicionalni način života.

5. Kako Komunistička partija Kine uništava obitelji

a. Razbijanje obitelji u ime jednakosti

Slogan Mao Zedonga kako „žene drže pola neba“ se danas na Zapadu koristi kao trendovska feministička uzrečica. Ideologija da su muškarci i žene isti, promovirana pod vlašću Komunističke partije Kine se u osnovi ne razlikuje od zapadnjačkog feminizma. Na Zapadu se „spolna diskriminacija“ koristi u svrhu održavanja „političke korektnosti“. Premda se u Kini razlikuje u praksi, izraz „muški šovinizam“ ima sličan destruktivan učinak.

Feminizam na Zapadu se zalaže za jednakost ishoda između muškaraca i žena putem mjera poput rodnih kvota, financijskih kompenzacija, i srozanih standarda. Pod sloganom KPK kako žene drže pola neba, od žena se očekuje da budu jednako sposobne u istom poslu kao i muški kolege. Žene koje pokušavaju raditi posao za koje su jedva kvalificirane bivaju proglašene heroinama i nagrađuju se titulama poput Nositeljica crvene zastave 8. ožujka, rezervirane za suvremene žene koje „strastveno promoviraju socijalističke vrijednosti.“

Propagandni plakati šezdesetih ili sedamdesetih godina su obično ilustrirali žene kao fizičke robusne i moćne, dok je Mao Zedong revno pozivao žene da zavole nositi vojnu uniformu umjesto da vode računa o svojem izgledu. Otvorile su im se sve vrste poslova ili uloga; rudarenje, drvodjelstvo, proizvodnja čelika, borba na bojnom polju itd.

Novine People's Daily su 1. listopada 1966. objavile članak pod naslovom „I djevojke mogu ubijati svinje“. Isti opisuje tinejdžericu koja je radeći kao pripravnica u klaonici postala lokalna zvijezda, a učenje djela Mao Zedonga su joj pomogla skupiti hrabrost za klanje svinja. Izjavila je: „Ako ne možeš čak ni svinju ubiti, kako možeš očekivati da ćeš moći ubiti neprijatelja?“ [50]

Iako kineske žene „drže pola neba“, feministkinje na Zapadu i dalje smatraju ravnopravnost spolova u Kini manjkavom u mnogim aspektima. Stalni odbor Politbiroa KPK, na primjer, nikada nije imao niti jednu žensku članicu, jer bi isto potaklo društveni pokret za više političkih prava, npr. demokraciju, a to bi zauzvrat moglo ugroziti totalitarnu vladavinu Komunističke partije.

Partija je iz istih razloga zauzela neutralan stav povodom pitanja homoseksualnosti, suzdržavajući se ga javno podržati. Međutim, partija je poticala popularnost homoseksualizma u Kini putem medija i pop kulture vidjevši kako isto može pridonijeti uništenju čovječanstva. Kinesko psihijatrijsko društvo od 2001. više ne uvrštava homoseksualizam kao mentalni poremećaj. Mediji su također potiho zamijenili riječ „gay“ s „drug“, odnosno izrazom koji ima pozitivnije konotacije. KPK je 2009. odobrila prvi kineski LGBT event - Šangajski tjedan ponosa (Shanghai Pride Week)

Pristupi se mogu razlikovati, ali vrag svuda slijedi isti cilj: ukidanje tradicionalnog ideala dobre žene i brižne majke, odnosno prisiljavanje žena da napuste svoj blagi karakter kako bi se uništila harmonija između muškaraca i žena, inače potrebna za stvaranje uravnotežene obitelji te odgajanje dobro prilagođene djece.

b. Zavađanje supružnika

Tradicionalne kineske vrijednosti temelje se na obiteljskoj moralnosti. Vrag je svjestan da će narušavanje ljudskih odnosa najučinkovitije potkopati tradicionalne vrijednosti. KPK je tijekom neprekidnih političkih borbi nagnala članove obitelji da u sumanutoj utrci prijavljuju jedne druge kako bi u očima vlasti stekli bolji politički status. Izdavanjem najbližih su mogli iskazati čvršći, lojalniji stav partijskoj liniji.

Tajnik Mao Zedonga, Hu Qiaomu, je u prosincu 1966. protiv svoje volje odveden u Institut za željezo i čelik u Pekingu. Tamo ga je dočekala njegova kćer koja je pred svima uzviknula: „Razbij Hu Qiaomuovu pasju glavu!“ Premda osobno to i nije učinila, drugi jesu. U pekinškoj Dongsi oblasti je u to vrijeme živjela „kapitalistička“ obitelj. Crvena garda je gotovo na smrt pretukla ovaj stari par, prisilivši i njihovog malodobnog sina da se priključi batinanju. Ovaj je naposlijetku je s utegom za vježbanje smrskao očevu glavu, a poslije tog događaja je izgubio razum. [51]

Oni koje je partija proglasila „klasnim neprijateljima“ bi se često odrekli svoje obitelji kako bi ista bila pošteđeni progona. Čak i oni „klasni neprijatelji“ koji su počinili samoubojstvo su se morali prethodno odreći obitelji jer bi se u suprotnom partija okomila i na njih nakon što bi tako okončali svoj život. Na primjer, književni teoretičar Ye Yiqun je uslijed progona tijekom Kulturne revolucije bio prisiljen počiniti samoubojstvo. U svojem oproštajnom pismu je napisao sljedeće: „Idući naprijed, jedino što se od tebe traži je da bespogovorno slušaš upute partije, čvrsto stojiš uz nju, postupno spoznate moje grijehe, potaknete mržnju prema meni te nepokolebljivo prekinete naše obiteljske veze.” [52]

Progon duhovne prakse Falun Gong traje od 1999. i najveća je politička kampanja koju je KPK pokrenula u moderno doba. Uobičajena partijska strategija u progonu Falun Gong praktikanata se svodi na prisiljavanje članova njihovih obitelji da sudjeluju u progonu. KPK ih maltretira administrativno i financijski te koristi druge oblike zastrašivanja kako bi ih nagnali da na bilo koji način izvrše pritisak na njih i učine da se praktikanti odreknu svoje vjere. Partija okrivljuje Falun Gong praktikante koji su žrtve progona da ustrajavanjem u svojoj vjeri impliciraju i dovode u opasnost članove vlastite obitelji. Ovaj oblik progona je učinio da se mnogi Falun Gong praktikanti suoče s razvodom ili da ih se odriču članovi njihovih obitelji. Progon Komunističke partije je tako rastrgao nebrojene obitelji s obzirom na veliki broj Falun Gong praktikanata u Kini.

c. Korištenje prisilnog pobačaja za kontrolu populacije

Nedugo nakon što su feministice na Zapadu uspjele legalizirati pobačaj, isti u NR Kini nameće partijska politika za obiteljsko planiranje. Masovno ubijanje nerođene djece uzrokuje humanitarnu i društvenu katastrofu neviđenih razmjera.

KPK slijedi marksistički materijalizam i vjeruje kako je porođaj oblik produktivnog djelovanja, nimalo drugačijeg od proizvodnje čelika ili poljoprivrede. To nalaže da se filozofija ekonomskog planiranja proširi i na obitelj. Mao je rekao: „Čovječanstvo se mora kontrolirati uvodeći planirani rast. Ponekad se može malo povećati, a ponekad i zaustaviti. [53]

Kineski režim je osamdesetih godina prošlog stoljeća s ekstremnim i brutalnim mjerama počeo provoditi politiku jednog djeteta. Slogani poput ovih su bili uobičajeni: „Prekrši li jedna osoba zakon, cijelo će selo biti sterilizirano.“ „Rodite prvo, svežite svoje jajnike nakon drugog, ostružite treće i četvrto!“ (Varijacija ovog slogana je bila prosto „Ubijte, ubijte, ubijte treće i četvrto.“) ”Radije neka krv teče u potocima, nego da imamo previše rođene djece.“ Bolje deset grobova više no jedan neplanirani život više.” Takvi slogani su bili sveprisutni širom Kine.

Povjerenstvo za planiranje obitelji koristi velike novčane kazne, pljačkanje, rušenje, napad, pritvor i slične načine kako bi se obračunalo s kršiteljima pravila jednog djeteta. U nekim bi mjestima službenici za obiteljsko planiranje utapali bebe bacajući ih u rižina polja. Ni žene u poodmaklom stadiju trudnoće nisu bile pošteđene. Čak i kad ih je od porođaja dijelilo samo nekoliko dana su bile prisiljene pobaciti.

2013, prema nepotpunim statističkim podacima objavljenim u Kineskom godišnjaku zdravlja, ukupan broj pobačaja u Kini poslije 1971. je brojao najmanje 336 milijuna. Politika jednog djeteta je pokrenuta 1979, što znači da je tokom više od 30 godina, KPK ubijala nekoliko milijuna nerođene djece svake godine.

Jedna od najozbiljnijih posljedica pravila jednog djeteta je nesrazmjeran broj beba ženskog spola s obzirom da su mnoge bile pobačene ili napuštene, a to je uzrokovalo ozbiljnu neravnotežu u omjeru spola Kineza mlađih od 30 godina. Pretpostavlja se da će do 2020. godine zbog nedostatka djevojaka biti oko 30 milijuna mladića koji neće moći pronaći bračnu partnericu u reproduktivnoj dobi.

Neuravnotežen broj muške i ženske djece je izazvalo ozbiljne društvene probleme. Naime, došlo je do porasta slučajeva seksualnog zlostavljanja, prostitucije, brakova iz koristi, i trgovine ženama.

6. Posljedice napada komunizma na obitelj

Marx i drugi komunisti koristili su pojave poput preljube, prostitucije i vanbračne djece s ciljem da daju kredibilitet svojim anti-bračnim i anti-porodičnim teorijama – kao da postojanje takvih poroka znači da su ranije usvojene socijalne norme licemjerne i iskvarene.

Postupno degeneriranje moralnosti koje se dogodilo u viktorijanskoj eri je narušilo svetost institucije braka i skrenulo ljude od božanskih učenja. Komunisti su poticali žene da prekrše svoje bračne prisegne zbog svoje navodne osobne sreće, ali rezultat je bio suprotan od očekivanog. Naime, pijenje morske vode ne može utažiti žeđ.

Komunističko „rješenje“ za ugnjetavanje i nejednakost ne predstavlja ništa drugo doli srozavanje standarda ljudskog morala do paklenih dubina. Ponašanje koje je ranije univerzalno osuđivano kao bilo ružno, neoprostivo, ono pretvara u novu normu. U „jednakosti“ komunizma svi marširaju ususret istoj sudbini - uništenju.

Komunistička avet je nametnula pogrešno uvjerenje kako grijeh nije uzrokovan moralnom degeneracijom, već društvenim ugnjetavanjem. Navela je ljude da pogrešno pomisle kako će svojim odvajanjem od tradicije i udaljavanjem Boga pronaći izlaz iz situacije. Upotrijebila je divnu retoriku slobode i oslobađanja za propagiranje feminizma, homoseksualnosti i seksualnih perverzija. Žene su lišene svojeg dostojanstva, a muškarci svoje odgovornosti, dok je uzvišenost obitelji obezvrijeđena, pretvarajući današnju djecu u vražje oruđe.

Reference

1. Friedrich Engels, Origins of the Family, Private Property, and the State, trans. Alick West, (1884), chap. 2, part iv, accessed via Marxists Internet Archive on April 17, 2020, https://www.marxists.org/archive/marx/works/1884/origin-family/ch02d.htm.

2. W. Bradford Wilcox, “The Evolution of Divorce,” National Affairs, no. 1 (Fall 2009), https://www.nationalaffairs.com/publications/detail/the-evolution-of-divorce.

3. US Centers for Disease Control and Prevention: National Center for Health Statistics, “Table 1–17. Number and Percent of Births to Unmarried Women, by Race and Hispanic Origin: United States, 1940–2000,” https://www.cdc.gov/nchs/data/statab/t001x17.pdf.

4. John Elflein, “Percentage of births to unmarried women in the US from 1980 to 2018,” Statista, December 3, 2019, https://www.statista.com/statistics/276025/us-percentage-of-births-to-unmarried-women/.

5. Genesis 2:23, American Standard Version Bible.

6. Robert Owen, “Critique of Individualism (1825–1826),” Indiana University–Bloomington, July 4, 1826, accessed April 17, 2020. https://web.archive.org/web/20171126034814/http://www.indiana.edu:80/~kdhist/H105-documents-web/week11/Owen1826.html.

7. Engels, Origins, chap. 2.

8. Ibid.

9. Alexander Melnichenko Александр Мельниченко, “Velikaya oktyabyr’skaya seksual’naya revolyutsiya” Великая октябрьская сексуальная революция [“The Great October Sexual Revolution”], Russian Folk Line, August 20, 2017, http://ruskline.ru/opp/2017/avgust/21/velikaya_oktyabrskaya_seksualnaya_revolyuciya. [In Russian]

10. Ibid.

11. Ibid.

12. Madame Smidovich Смидович, as quoted in Natal’ya Korotkaya Наталья Короткая, “Eros revolyutsii: Komsomolka, nye bud’ myeshchankoy — pomogi muzhchinye cnyat’ napryazheniye!” Эрос революции: “Комсомолка, не будь мещанкой — помоги мужчине снять напряжение! [“Eros of the Revolution: ‘Komsomol Girl, Do Not Be a Bourgeois — Help a Man Relieve Tension!’”], Tut.By Online, November 10, 2012, https://lady.tut.by/news/sex/319720.html?crnd=68249. [In Russian]

13. Paul Kengor, Takedown: From Communists to Progressives, How the Left Has Sabotaged Family and Marriage(Washington, DC: WND Books, 2015), 54.

14. Melnichenko, “The Great.”

15. Xia Hou 夏侯, “Gongchanzhuyi de yinluan jiyin—xingjiefang” 共产主义的淫乱基因——性解放 [“The Promiscuous Gene of Communism: Sexual Liberation”], The Epoch Times (Chinese edition), April 9, 2017, http://www.epochtimes.com/gb/17/4/9/n9018949.htm. [In Chinese]

16. Clara Zetkin, “Lenin on the Women’s Question,” The Emancipation of Women: From the Writings of V.I. Lenin, Marxists Internet Archive, accessed April 17, 2020, https://www.marxists.org/archive/zetkin/1920/lenin/zetkin1.htm.

17. Huang Wenzhi 黃文治, “‘Nuola zou hou zen yang’: Funü jiefang, hunyinziyou ji jiejigeming—yi E Yu Wan Suqu wei zhongxin de lishikaocha (1922~1932) “娜拉走後怎樣”:婦女解放、婚姻自由及階級革命——以鄂豫皖蘇區為中心的歷史考察(1922~1932) [‘What Happened after Nora Left’: Women’s Liberation, Freedom of Marriage, and Class Revolution—A Historical Survey of the Hubei-Henan-Anhui Soviet Districts (1922–1932)], ” Open Times no. 4 (2013). This source draws on information in E Yu Wan Suqu geming lishi wenjianhuiji 鄂豫皖苏区革命历史文件汇集, [Collection of Revolutionary Historical Documents in the Hubei-Henan-Anhui Soviet Districts] [In Chinese]

18. Judith A. Reisman et al., Kinsey, Sex and Fraud: The Indoctrination of a People (Lafayette, LA: Lochinvar-Huntington House, 1990).

19. Lawrence B. Finer, “Trends in Premarital Sex in the United States, 1954–2003,” Public Health Reports, vol. 122, issue.1 (January 1, 2007): 73–78.

20. Nicholas H. Wolfinger, “Counterintuitive Trends in the Link Between Premarital Sex and Marital Stability,” Institute for Family Studies, June 6, 2016, https://ifstudies.org/blog/counterintuitive-trends-in-the-link-between-premarital-sex-and-marital-stability.

21. Betty Friedan, The Feminine Mystique (New York: W.W. Norton & Company, 1963).

22. Joanne Boucher, “Betty Friedan and the Radical Past of Liberal Feminism,” New Politics, vol. 9, no.3 (Summer 2003).

23. David Horowitz, “Betty Friedan’s Secret Communist Past,” Salon, January 19, 1999, https://www.salon.com/1999/01/18/nc_18horo.

24. Kate Weigand, Red Feminism: American Communism and the Making of Women’s Liberation (Baltimore, MD, and London: The Johns Hopkins University Press, 2002).

25. Ibid.

26. Simone de Beauvoir, The Second Sex, trans. Constance Borde and Sheila Malovany-Chevallier (New York: Vintage Books, 2011).

27. Lawrence Summers, “Harvard President Summers’ Remarks About Women in Science, Engineering,” PBS NewsHour, February 22, 2005, https://www.pbs.org/newshour/science/science-jan-june05-summersremarks_2-22.

28. Alan Finder, “Harvard Will Spend $50 Million to Make Faculty More Diverse,” The New York Times, May 17, 2005, https://www.nytimes.com/2005/05/17/education/harvard-will-spend-50-million-to-make-faculty-more-diverse.html.

29. C. P. Benbow and J. C. Stanley, “Sex Differences in Mathematical Ability: Fact or Artifact?” Science, 210, issue 4475 (December 1980): 1262–1264, https://science.sciencemag.org/content/210/4475/1262.

30. Camilla Persson Benbow, “Sex Differences in Ability in Intellectually Talented Preadolescents: Their Nature, Effects, and Possible Causes,” Behavioral and Brain Sciences 11, no. 2 (June 1988): 169–183. https://www.cambridge.org/core/journals/behavioral-and-brain-sciences/article/sex-differences-in-mathematical-reasoning-ability-in-intellectually-talented-preadolescents-their-nature-effects-and-possible-causes/C0BC8628A056CB9B38A3464D2DF5FA44.

31. Camilla Persson Benbow et al, “Sex Differences in Mathematical Reasoning Ability at Age 13: Their Status 20 Years Later,” Psychological Science 11, no. 6 (November 2000): 474-480, https://my.vanderbilt.edu/smpy/files/2013/02/SexDiffs.pdf.

32. Alexis de Tocqueville, as quoted in Friedrich A. Hayek, The Road to Serfdom (London: Profile Books, 2005), 47.

33. Susan Edelman, “Woman to Become NY Firefighter Despite Failing Crucial Fitness Test,” The New York Post, May 3, 2015. https://nypost.com/2015/05/03/woman-to-become-ny-firefighter-despite-failing-crucial-fitness-test.

34. Una Butorac, “These Female Firefighters Don’t Want a Gender Quota System,” Special Broadcasting Service, March 24, 2017, https://www.sbs.com.au/news/the-feed/these-female-firefighters-don-t-want-a-gender-quota-system.

35. Commonwealth Court of Pennsylvania, Commonwealth of Pennsylvania by Israel Packel, Attorney General, v. Pennsylvania Interscholastic Athletic Association, 334A.2d 839, 18 Pa. Commw. 45 (March 19, 1975).

36. Christina Hoff Sommers, The War Against Boys: How Misguided Feminism Is Harming Our Young Men (New York: Simon & Schuster, 2001).

37. Jamie Doward, “‘Take These Children Seriously’: NHS Clinic in the Eye of Trans Rights Storm,” The Guardian, November 18, 2017, https://www.theguardian.com/society/2017/nov/19/nhs-clinic-trans-rights-storm-gender-identity-specialist-centre-transgender

38. Vivian Gornick, as quoted in The Daily Illini, University of Illinois, April 25, 1981.

39. Robin Morgan, ed., Sisterhood Is Powerful: An Anthology of Writings From the Women’s Liberation Movement (New York: Vintage Books, 1970), 537.

40. Darlena Cunha, “The Divorce Gap,” The Atlantic, April 28, 2016, https://www.theatlantic.com/business/archive/2016/04/the-divorce-gap/480333.

41. David W. Purcell et al., “Estimating the Population Size of Men Who Have Sex with Men in the United States to Obtain HIV and Syphilis Rates,” Open AIDS Journal 6 (September 2012): 98–107, https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3462414.

42. R. S. Hogg et al., “Modelling the Impact of HIV Disease on Mortality in Gay Men,” International Journal of Epidemiology 26, no. 3 (June 1997): 657–661.

43. United Nations, “Programme of Action of the International Conference on Population and Development,” The International Conference on Population and Development (ICPD) in Cairo, Egypt (New York: United Nations, 1995), 59, https://www.un.org/en/development/desa/population/events/pdf/expert/27/SupportingDocuments/A_CONF.171_13_Rev.1.pdf.

44. The Vice Chairman’s Staff of the Joint Economic Committee at the Request of Senator Mike Lee, “Love, Marriage, and the Baby Carriage: The Rise in Unwed Childbearing,” Social Capital Project no. 3–17 (December 2017), https://www.lee.senate.gov/public/_cache/files/3a6e738b-305b-4553-b03b-3c71382f102c/love-marriage-and-the-baby-carriage.pdf.

45. Robert Rector, “How Welfare Undermines Marriage and What to Do About It,” The Heritage Foundation, November 17, 2014, https://www.heritage.org/welfare/report/how-welfare-undermines-marriage-and-what-do-about-it.

46. Phyllis Schlafly, Who Killed The American Family? (Washington, DC: WND Books, 2014), chap. 1.

47. Ron Haskins, “Three Simple Rules Poor Teens Should Follow to Join the Middle Class,” Brookings Institution, March 13, 2013, https://www.brookings.edu/opinions/three-simple-rules-poor-teens-should-follow-to-join-the-middle-class.

48. Rector, “How Welfare Undermines.”

49. Mark Regnerus, “Cheap Sex and the Decline of Marriage,” The Wall Street Journal, September 29, 2017, https://www.wsj.com/articles/cheap-sex-and-the-decline-of-marriage-1506690454.

50. Yang Meiling 杨美玲, “Guniang ye neng xuehui sha zhu” 姑娘也能学会杀猪 [“Girls Can Slaughter Pigs Too”], People’s Daily, October 1, 1966.

51. Yu Luowen 遇罗文, Wo jia: wo de gege Yu Luoke 我家:我的哥哥遇罗克 [My Family: My Brother Yu Luoke], (Beijing: World Chinese Publishing Co., Ltd, 2016).

52. Ye, Zhou 葉舟, “Ye Yuqin de zuihou shinian” 葉以群的最後十年 [“The Last Decade of Ye Yiqun”], Wenhui Monthly, no. 12 (1989).

53. Pang Xianzhi 逄先知 and Jin Chongji 金冲及, Mao Zedong zhuan (1949–1976) 毛泽东传(1949–1976) Biography of Mao Zedong (1949–1976).