„Skoro sam se onesvijestila od bolova. Bijeg nije bio moguć. Bolovi koje sam trpjela se ne mogu opisati riječima. Vrijeme je užasno sporo prolazilo. Svaka sekunda je bila mučenje, dok sam lebdjela između života i smrti. Bol je bila tako užasna da je smrt izgledala kao lakše rješenje. Držala me je samo jedna misao: „Ne smijem im dopustiti da me pobijede. Ne smijem im dopustiti da uživaju u patnjama koje mi nanose.“
Gornji tekst je opis jednog slučaja mučenja koje je podnijela praktikantica Falun Gonga, gospođa Zhu Xiumin. Ona je bespravno uhićena mnogo puta zato što je ljudima govorila činjenice o Falun Dafa i otkrivala laži koje je širio komunistički režim trudeći se opravdati što guši ovu praksu. Gospođa Zhu je bila ispitivana i svirepo mučena od strane Yangming policijskog odjela iz grada Mudanjiang . Bila je bičevana gumenim crijevom za polijevanje, u nos joj je bila ugurana tkanina natopljena u vruće gorušičino ulje, a na glavu joj je bila navučena plastična vrećica.
2002.g gospođa Zhu je imala 30 godina kada je bila uhićena i mučena zbog umiješanosti u presretanje signala kablovske televizije u svrhu emitiranja snimaka koje objašnjavaju istinu o Falun Gongu. Za to je bila osuđena na sedam godina tamnice te je brutalno mučena u zloglasnom Heilongjiang zatvoru za ženske osobe. Bila je podvrgnuta svim načinima mučenja, uključujući mučenje električnom palicom, smrzavanju na niskim temperaturama, nemilosrdnom batinanju, bila je također prisiljavana da duge periode vremena stoji ili sjedi na minijaturnoj stoličici, te su joj dugo vremena branili spavati.
Nakon što je zamalo izbjegla smrt, gospođa Zhu je izjavila: „Mislila sam, odavde nikada nećeš živa izaći i vratiti se kući!“ Ipak je uspjela, i u nastavku teksta priča svoja potresna iskustva:
Ime mi je Zhu Xiumin i živim u gradu Daqing. Rođena sam 1972. godine. U listopadu 1998. godine sam pročitala Zhuan Falun i osjetila da je to ono što sam tražila čitav život. Moje je srce postalo spokojno i mirno. Shvatila sam smisao vlastitog postojanja i kako treba živjeti.
Međutim, ovo mirno razdoblje nije trajalo dugo. U srpnju 1999. godine, komunistički režim je na nacionalnoj razini počeo sa javnim širenjem glasina i kleveta o Falun Gongu pomoću državnih medija. Progon praktikanata je započeo.
Pročelnik policijskog odjela je zaprijetio: „Sada ću sa tebe strgnuti svu odjeću“
Nekolicina je praktikanata počela presretati signale kablovske televizije i emitirati video zapise kako bi omogućila onima koji su bili zavedeni državnom propagandom da shvate istinu o Falun Gongu. 26. travnja 2002. godine, praktikant Wang Xueshia je uhitila policija distrikta Yangmin zbog presretanja televizijskog signala. On se u tom trenutku bio popeo na stup za nošenje televizijskih kablova i nije imao vremena pobjeći kada je vidio da mu se približava policijsko auto.
8. svibnja oko 13 sati uhitila su me četiri časnika dok sam se nalazila na željezničkoj postaji. Povikala sam: „Nemojte me uhititi!“ kako bih upozorila praktikanta Cui Sange, koji je bio od mene udaljen desetak metara. Bila sam ugurana u automobil dok mi je glava zgurana ispod automobilskog sjedišta. Zaplinijeli su mi mobitel i novčanik. Policija je također uhitila Cui Sangea u srpnju.Tom prilikom su mu polomljena rebra i pretukli su ga na smrt.
U odjeljenju yangmingške policije sam bila tijesno vezana za željezni stolac. Direktor, čije je prezime Zhu, udario me u glavu vičući: „Nismo čestito spavali više od pola mjeseca zato što smo vas morali hvatati, a sad ću te skinuti do gola!“ Odlučno sam odgovorila: „Ne, vi to nećete učiniti.“ On je na to odgovorio: „ Misliš ta se plašim da to učinim?“
Prišao mi je. Glasno sam kazala: „Ne, vi to ne možete učiniti, kao prvo, vi ste policijski časnik, a ne ubojica. Drugo, ja se ne ljutim na vas. Ono što ste učinili nije odredila policija. Vi bi ste prvi od svih ljudi trebali znati zbog čega smo uradili ono što smo uradili.“ On se malo smirio i promijenio svoj pristup. Kasnije mi je došao politički čelnik policijske stanice i pribjegavajući hipokriziji pokušao me prevariti ne bi li izvukao moje priznanje. Njegovo uvjeravanje je dugo trajalo.
U prostoriju su nakon toga ušla dvojica policajaca koji su me uhitili. Skinuli su lance sa mojih nogu, pretvarajući se da su im potrebniji za drugog tvrdoglavoga praktikanta za čiju obradu treba još časnika.
Bičevanje gumenim crijevom
Nakon što su časnici izašli, politički čelnik je nastavio sa pokušajima da od mene izvuče informacije. Nakon toga su me dva policajca počela tući. Jedan od njih mi je skinuo cipele i čarape i prisilio me da bosonoga stojim na cementnom podu. Moji su listovi bili lancima privezani za noge željezne stolice. Ruke su mi bile sputane za obje strane željezne stolice, a na šakama sam imala policijske lisice.
Policijski časnik je u rukama imao gumeno crijevo presavijeno tri puta i njime me tukao po nogama. Bičevao me je vičući:„Nastavit ću te udarati po nogama sve dok vrhovi tvojih nožnih prstiju ne postanu crni i modri i dok ne otpadnu.“ Stalno me držao svezanu. Budući da su mi noge bile vezane nisam bila u stanju da se pomaknem.
Nisam se mogla suzdržati, od prvog trena kada sam bila vezana počela sam glasno plakati. On me je ismijavao psujući me i govoreći ružne riječi. Od toga trena nadalje nisam izustila ni glasa. Udarao me pola dana iz sve snage i bio je zaprepašten vidjevši da to ne izaziva nikakvu reakciju sa moje strane pa čak da ne se ne mijenja ni izraz moga lica. Malo je olabavio moje lance, a zatim me nastavio bičevati. Ma kako snažni bili njegovi udarci, nisam ispuštala ni glasa, niti sam mijenjala izraz lica. Samo sam ga gledala dok me je bičevao tako da je on postupno prestao sa bičevanjem.
Zbog bolova sam gotovo izgubila svijest. Nisam mogla pobjeći. Bolovi koje sam osjećala se ne mogu opisati riječima. Vrijeme je sporo prolazilo, svaka sekunda je bila mučenje, a ja sam lebdjela između života i smrti. Smrt je bila lakši izlaz. U glavi sam imala samo jednu misao: „ Ne smijem popustiti pred njima. Neću pred njima pokleknuti niti ću im dopustiti da uživaju u mojim patnjama.“
Onda je časnik nastavio bičevati ne samo moje noge nego i cijelo tijelo. Nisam sigurna koliko je vremena sve ovo trajalo, no u jednom je trenutku stao da malo predahne. Pokazao je prstom na pet ili šest boca sa gorušičinim uljem što su stajale na stolu i kazao: „Imamo mnogo iskustva kako da se nosimo sa ljudima tvoje sorte, a to uključuje i to da te prisilno hranimo gorušičinim uljem.“
Platno namočeno u gorušičino ulje stavljeno u nosnice, glava prekrivena plastičnom vrećicom
Nakon toga je nalio gorušičino ulje na komad tkanine i time mi prekrio nos. Zatim mi je brzo prekrio glavu sa dva sloja plastičnih vrećica. Um mi je biopotpuno ispražnjen. Pomislila sam kako bih radije umrla nego da mi se rugaju. Nisam udisala od trena kada mi je prekrio nos gorušičinim uljem. Iščekivali su da vide izraz moje panike i užasa. Ja sam prestala udisati i pomicati se. Plastična vreća se nije pomicala. Oni su čekali neko vrijeme i vjerojatno pomislili da nešto nije uredu. Jedan od časnika koji je bio nježnije građe je poderao plastičnu vreću. Ja sam onda počela disati. Oni nisu progovarali pola dana. Ni ja nisam pustila ni glasa. Prestali su sa mučenjem i pažljivo promatrali moje ponašanje. Poslije mi je časnik kazao:„ I prije sam tukao mnoge ljude i nikada nisam žalio što to činim. Ipak bilo mi je nepodnošljivo što te moram tući.“
U pritvornom centru sam vidjela praktikanticu Qu Yuping koju su mučili isti časnici iz policijskog odjela Yenming. Kad su je mučili gorušičinim uljem, zabacili su joj glavz unazad i nalivali ulje direktno u njene nosnice. Počela je šmrkati i plakati. Glavu su joj također prekrivali plastičnim vrećama. Dok se borila za dah, uvlačila je plastičnu vrećicu u nos i usta, i nije mogla disati. Kada je progrizla jedan sloj plastike stavili su drugi sloj. Zbog manjka kisika, izgubila je svijest, a željezna je stolica pala preko nje. Mučitelji su skinuli plastične vreće sa njene glave i zalili je ledenom vodom. Nakon što je došla svijesti oni su je nastavili mučiti gorušičinim uljem i plastičnim vrećama, a kada bi se onesvijestila polijevali su je hladnom vodom. Ovo su ponavljali mnogo puta.
Mučenje u zatvoru za žene Heilongjiang
10. svibnja 2002. Godine odvedeli su me u drugi centar za pritvaranje u Mudanjiangu. U lipnju sam premještena u prvi centar za pritvaranje. U listopadu smo Wang Xueshi, Xu Yaoli i ja bile osuđene na sedam godina zatvora.
Poslali su me u Heilongjiang ženski zatvor, Odjel za intenzivnu obuku, u siječnju 2003. godine. Lu Jinghua je bio načelnik odjela, a njegov je zamjenik bio Wang Yali. Okruženje je bilo prazno i oronulo. Bile su samo dvije stare zgrade. U prednjoj su zgradi bile zatvorske ćelije dok su u drugoj zgradi bile kuhinja i blagovaonica.
Odjeljenje za intenzivnu obuku je bilo na drugom katu blagovaonice. Tijekom dana je korištena kao učionica za puštanje video snimaka praktikanata koji su se odrekli Falun Gonga. Bili smo prisiljavani da ponavljamo zatvorska pravila. Tijekom noći ova je prostorija služila kao naša spavona. Bilo je više uhićenika nego postelja. Ljudi su spavali na klupama i stolovima.
a. Prisiljavanje na dugotrajno stajanje, uz uskraćivanje sna i hranjenje hranom za piliće
Hranili su nas kukuruzom iz vrećica na kojima je pisalo „hrana za piliće“. Više od 30 osoba je spavalo u jednoj zatvorskoj ćeliji. Između kreveta su bile poredane daske kako bi se formirao dodatni prostor za spavanje, ćelije su bile dupkom pune. Zatvorenice iz odjela za intenzivni preodgoj su odbijale ponavljati zatvorska pravila, pa smo prisiljavane da mnoge sate stojimo nepomično. Nismo mogle ići na spavanje prije pola noći. U četiri sata ujutro morale smo ustati i sjediti u učionici.
b. Prisilni rad, praćenje, uskraćivanje obiteljskih posjeta i telefonskih poziva, zabrana kupnje u prodavaonici
Mjesec dana kasnije, bila sam premještena u Četvrti tim u Petom odjelu. Praktikanticama Falun Gonga nije bilo dopušteno da međusobno razgovaraju, a zatvorenice su se smjenjivale, svaka nadgledajući po jednu praktikanticu. One su spavale zajedno sa nama, išle sa nama u toalet, a noću bi jedna od njih stražarila. Ne samo da praktikantice nisu smjele međusobno razgovarati, bilo im je čak zabranjeno da razmjenjuju osmjehe ili da se međusobno pozdravljaju.
U staroj zgradi je bila jedna kapija. Trebalo je tuda proći da bi se kupile stvari, da bi se telefoniralo, ili da bi se vidjeli posjetitelji. Ako smo htjele proći kroz ta vrata, morale smo kazati: „Zatvorenica ta i ta je počinila taj i taj zločin i traži dopuštenje da prođe kroz kapiju.“ Ako bi odbile „priznati“ da smo „krive“, nije nam bilo dopuštano da kupujemo stvari, viđamo posjetitelje, ili telefoniramo. Kasnije, kada je kapija maknuta, ipak smo morale recitirati slične fraze kako bi smo dobile pristup u prijemnu dvoranu. Na taj način nam nikad nije omogućeno da vidimo posjetitelje. Stražari su to koristili kako bi naškodili našim obiteljskim odnosima jer su članovi obitelji mislili kako smo bešćutne, i tako su nas pogrešno prosuđivali.
Često smo bile maltretirane od strane osuđenica koja su nas iskorištavale ili kritizirale kad god su to htjele. Također su nas i naguravale. Zatvorene kriminalke su se mogle na nas požaliti stražarima u bilo koje vrijeme, a kao rezultat toga bi mi bile kažnjene. U sobi punoj praktikanata bilo nam je zabranjeno razgovarati ili izmjenjivati stvari. Druge su zatvorenice slobodno mogle ulaziti ili izlaziti u bilo koju prostoriju. Na pauzi, mogle su silaziti niz stubište, dok praktikanticama to nije bilo dopušteno.
Tijekom dana, praktikantice su morale teško raditi. Morale smo praviti ili zatvorske ili policijske uniforme. Zapravo, kako bi izvukli veću korist, zatvor je sklopio ugovor sa konfekcijskim tvornicama i potajno pravio kapute, grudnjake, pokrivače, i druge odjevne predmete. Ponekad smo bez nekog specijalnog objašnjenja ili razloga morale raditi prekovremeno. Kod praktikantice Yu Libo se zbog izmorenosti radom razvila stomačna i plućna tuberkuloza. Stalno su je držali u odjelu za oboljele. Nakon otpuštanja se nikada nije oporavila i preminula je.
Svakoga dana smo počinjale sa radom u 5 sati ujutro, a rad se završavao u različita doba dana. Jedna je grupa završavala rad u 22 sata, druga grupa u ponoć, dok su neke radile i do 1. ili 2 sata ujutro. Prije moga dolaska, praktikantice su tjednima radile u tvornici bez prestanka i nije im dopuštano da idu na spavanje u njihove spavaonice. Kad bi bile pospane morale su spavati previjene preko mašina na njihovim radnim mjestima.
Stražari su svake noći tražili postrojavanje i prozivku. Ponekad je ovo rađeno za svaku zatvorsku ćeliju, a ponekad je to rađeno u hodnicima. Kada bi vas prozvali morali ste kleknuti, a kada bi sve bili prozvane, morale smo kazati „Hvala ti Partijo.“ Ako bi vaš glas bio nedovoljno jak to nisu prihvaćali i morale smo to ponoviti. Također smo prisiljavane da na grudima nosimo pločice s imenima.
c. Šokovi električnom palicom, smrzavanje, prisiljavanje da se sjedi dugo vremena na maloj stolici
Praktikantice iz svih odjeljenja su se pokušavale oduprijeti progonima odbijajući prisilni rad, nošenje pločica sa imenima, odbijanjem sudjelovanja u postrojavaju sa prozivkom, čučanja, nošenja uniformi i tako dalje, tako da su nas nastavili mučiti stražari i druge zatvorenice. Neke su praktikantice bili obješene za lisice na rukama više od mjesec dana. Mnoge su bile stavljene u samice. Kasnije, sve smo se udružile u štrajku odbijajući da radimo robovski rad. Ovaj put je to bilo uspješno i prestale smo raditi.
Grupa nasilnica nas je konstantno napadala, a stražari su ih poticali. One iza stražara pokazivale tko je prozvan na postrojavanju. Kada bi odbijale čučati i sudjelovati na postrojavaju sa prozivkom, one bi nas udarale ili bi nas podizale i bacale. Ovo su radile marljivo svakoga dana. Mučild su me svakoga dana zato što sam odbila čučati i odazvati se na prozivanje moga imena. Zhang Sixia, koja je bila u istoj zatvorskoj ćeliji kao i ja i koja je bila poznata kao predvodnica, također im se priključila mučenju.
1. listopada zatvorenica Li Mei me prevarila na odlasku u toalet i pet se zatvorenica zaletjelo na mene oborilo me na zemlju. Šutirale su me i udarale. Kada sam se vratila u ćeliju, oči su mi krvarile i bile natečene. Lice mi je bilo ozlijeđeno i tijelo mi je bilo puno rana. Desno rebro me nepodnošljivo boljelo, nisam se mogla napregnuti. Više od mjesec dana se nisam mogla okrenuti u krevetu.
d. Intenzivno mučenje
Mi praktikantice smo 26. studenog sjedile nasred tvornice u pozi za meditiranje u tihom protestu. To smo uradile zato što je praktikanticu Yang Xiuhu zatvorenica Wang Daiqun vezala za toalet. Odjeća joj je bila strgnuta i bila je ostavljena samo u donjem rublju. Zatvorenice su joj otvorile prozore toaleta da se smrzne.
Pročelnica odjeljenja Wu Yanjie je surađivala sa stražarima u zatvorskom Odjeljenju protiv pobuna, kako bi nas proganjala. Poučavala je zatvorenice da učine sve što mogu kako bi nas udaljile od tvorničke prostorije na petom katu. Podizale su nas, vukle i gurale niz stepenice. Neke praktikantice bi se skotrljale niz stepenice. Ja sam bila odvučena sa petoga kata. Wang Liang, visoki stražar iz odjeljenja protiv pobuna, je blokirao ulaz. Kad je saznao da sam ja praktikantica Falun Gonga, počeo me tući. Poslije toga nisam mogla vidjeti što se dalje zbivalo. Stražar je zatim otišao tući druge praktikantice. Sjedila sam na ulazu sa drugim praktikanticama odbijajući da se pomaknem. Wan Daiqun i nekoliko drugih zatvorenica su me odvukle do drugih praktikanata, a zatim su sve nas odvele u zgradu iza zatvora.
Stražari Wang Liang i Yang Zifeng su nas istovremeno nadgledali i psovali. Wang je šutnuo praktikanticu Fei Liangzhi, 60. godišnjakinju, samo zato što je hodala polagano. Ova stara gospođa je pala na tlo prekriveno snijegom. Wang Liang je krenuo da je ponovno udari, tako da sam morala povikati:„ prestani je udarati nogama!“ On je opsovao i krenuo prema meni. Kazala sam mu odlučno:„Pa zar ne vidiš da je stara? Kako je možeš udarati nogama?“ On me ostavio na miru i svoju pažnju usmjerio ka praktikantici Zhang Chunije, koja je bila iza nas. Ponovno sam povikala:„Nemoj je udarati,, ona ima problema sa srcem.“ On se nije pomakao.
Odveli su nas u praznu zgradu u pozadini zatvorske spavaonice. Svi su stražari i zatvorenice držal štapove bambusa. Vidjela sam uredsku ravnateljicu, Yang Libina. Kazala sam: „Želim sa vama razgovarati.“ Odgovorila mi je da sada nema vremena. Kazala sam stražarima kako želim govoriti sa načelnicom odjela Wu Yanjie. Kazali su mi kako nije prisutna. Obratila sam se stražaru Cheng Xiuyian. Praktikantica Liu Guihua je govorila sa zamjenikom čelnice odjeljenja Tao Shuping, koji je bio veoma nerazuman. Nismo dobile prihvatljive odgovore, i tako smo sve stajale na smrzavajućoj hladnoći dok nije prošlo 16 sati. Zatim smo vraćene u naše ćelije kada su stražari trebali poći kući. Stavili su nas da sjedimo na malim stolicama u hodniku prvog kata. Navečer, stražar Sun Lisong i Qui Yan su praktikantice Li Ping, Liu Guihua i Yan Shufen odveli van, gdje su ih druge zatvorenice tukle cipelama i bambusovim motkama, a zatim su ih ostavile na smrzavajućoj hladnoći.
29. studenog, počele smo zajedno recitirati Lunyu kako bi smo se oduprle proganjanju. Vrata su se otvorila, i stražar Yang Zifeng uletio unutra kao luđak. U njegovoj su pratnji bili i muški i ženski policijski časnici. Praktikantice su čvrsto povezale svoje ruke, povlačeći se prema prozoru na kraju hodnika. Yanh Zifeng je držao nešto kao gumeno crijevo, pojurio prema nama, bičujući nas i tukući. Praktikantica Li Guihua je istrgla crijevo iz njegovih ruku i bacila ga kroz prozor. Pokušali su nas izvući van. Držali smo se zajedno i vikale. Li Ping je odvukao Yang Zifenga, koji ju je krvnički tukao i udarao nogama. Huam Liping je također odvukao pa je pala. Srčani problemi su se vratili pa je pala u nesvijest.
Nakon što smo bile razdvojene, časnici su se postrojili sa obje strane hodnika, Yang Ziefeng je uporabio malu stolicu na kojoj smo sjedili kako bi nas udarao. Starija praktikantica Ma Aijiao je koristila svoje tijelo da zaštiti mlađe praktikantice od udaraca. Yang Zifeng je uzeo plastičnu stolicu u udario gospođu Na nekoliko puta po glavi, ponašajući se kao luđak. Krv iz njene glave je tekla na praktikante Chu Li. Hu Xiuyan i druge.
Nadzornica iz odjela protiv pobuna je zgrabila Yang Yifenga i nakon nekog vremena ga je uspjela zaustaviti. Ma Aijiao je bila zaključana u malu izoliranu ćeliju. Bila je privezana za karike u podu i ostavljena, bez svijesti, u trajanju od četiri dana i noći. Prema njenoj izjavi, kada je bila puštena iz samice, imala je više od 30 ozljeda koje su počele zacjeljivati, uključujući i velike ožiljke na sedam ili osam mjesta, i šavove na više dijelova tijela.
Mučenje je postalo još gore. Svakoga jutra tek što bi prošlo pet sati, bile smo izgurane van na temperaturu smrzavanja. Oduzeli su nam šalove, kape i rukavice. Časnik Xang Zifeng je tjerao sve da stoje uspravno, sa rukama položenim na šavove hlača, i sa ispravljenim prstima. Ako neka ne bi stajala uspravno on bi je udario nogama. Natjerao je sve nas da zavrnemo rukave do lakata. Tukao je ruke praktikantice Xu Xianpeng dok nije prokrvarila govoreći joj da se ne pomiče. Na rukama Xu Xianping su se stvorila tri podljeva. Prvi članak njenoga maloga prsta je postao nefunkcionalan. Praktikantica Du Guijie je progovorila u ime ostalih praktikanata i onda su joj oduzeli kaput. Bilo je to najhladnije doba godine u sjevernom dijelu Kine, a naši mučitelji su nosili dva sloja debelih jakni. Stražari su bili obučeni u kapute i imali preko još i teške jakne. I pored toga su drhtali.
Tijekom dana smo samo jedanput mogle ići u toalet. Nakon stajanja satima, noge bi nam postale krute i ukočene pa ih nismo mogle savijati kada bi koristile toalet. Nismo mogle obroke odnijeti u sobe i morale smo jesti vani. Dobivale smo samo plastične vrećice u kojima nije bilo ništa osim riže. Morale smo koristiti samo prste da jedemo rižu.
Zatvorenica koja je bila zadužena da pazi na Zhang Chunjie se sažalila na nas i potajno gurnula ribe u njenu vrećicu sa rižom. Nažalost su je otkrili, i Wu Yanjie ju je ošamarila po licu. Bodovi korišteni za smanjenje njene kazne su joj, također, bili oduzeti. Kao posljedica toga sve zatvorenice su se plašile da nas gledaju i pozdravljaju. Kada je zatvorenica uhvaćena da nam klima glavom i nam se smiješi bila je privedena u ured kod Wu Yanjie, koja ju je tamo šamarao i razodjenula. Održan je sastanak na kome su zatvorenice upozorene da ne pomažu praktikantima Falun Gonga ili će, u protivnom, biti kažnjene.
Iz tog razloga svakoj od nas je dano samo pola pereca. I dalje smo morale jesti vani i nije nam bilo dopušteno da se vratimo u ćelije sve do 16 sati. Nastavile smo stajati do 22 sata, a i onda smo samo mogle otići u hodnik. Zatim smo morale čučati, morale smo sjediti na podu od keramičkih pločica i nije nam bilo dopušteno otići na spavanje sve do 2 sata ujutro. Sjećam se kako je praktikantica Wang Wenrong odbila surađivati, te je odvedena u najhladniji dio sobe. Tjerali su ju da naizmjenično čuči i stoji. Tako je mučena cijeli jedan dan.
U jutro 30. studenog bila sam prozvana da stanem u red. Nisam se pomakla i strogo sam kazala: „Neću podnositi mučenje. Ono što vi radite je protuzakonito.“ Ovo je bilo prijavljeno načelnici odjeljenja Wu Yanjie. Ona je naredila zatvorenicama da me izvuku van. Liu Wenge i Liu Yumei su me izvukle van držeći me za odjeću. Wu Yanjie me je u lice udarila malom električnom palicom. Nastavile su me vući van. Ovratnik moje košulje je bio tijesan, teško sam mogla disati i imala sam osjećaj da ću se ugušiti.
Budući da sam odbila stajati u ledenoj hladnoći, odveli su me u najhladniji dio sobe. Stražar Tao Shuping mi je naredio da čučim. Kad sam odbila, naredio je Wang Daiqun da me šutne iza koljena, te sam morala sjesti. Ona je tada naredila zatvorenici da me uspravi, ponovno me udari nogom, natjera me čučnuti, i sjesti. Odbila sam čučanje pa su me digli i natjerali da stojim. One su me udarale nogama i morala sam sjesti. Wang Daiqun me povukla prema gore i dolje kao što je to činila već dugo vremena. Tao Shuping naredila Wang Daiqun da mi zaveže ruke iza leđa s užetom i da koristi žutu traku da je stavi na moja usta. Konačno su bili umorni od mučenja. Tao Shuping je rekla da mogu sjesti i čak da ispružim noge. Odmah sam sklupčala obje noge prije nego što je mogla stati na njih. Svaki put kad je pokušala stati na moje noge ja bi ih sklupčala. Bila je jako ljuta i udarila me nekoliko puta. Na kraju im je ponestalo načina da me muče i ljutito su me napustili. Toga je dana sniježilo, a ja sam morala sjediti na hladnom tlu.
Tao Shuping je onda naredila stražarki Sun Lisng da me muči. Ona je držala bambusov štap u rukama i držala mi lekciju. Kazala je zatvorenicama da joj donesu stolicu. Sjela je na stolicu i stala sa obje noge na moja bedra. Izgubila sam ravnotežu i morala sam se nagnuti u nazad. Bila je to veoma naporan položaj i ona je vidjela da trpnim velike bolove. Uperila je bambusov štap u moje rame gurajući me unazad. Borila sam se da sjednem. Ovo je trajalo neko vrijeme prije nego što me oborila na tlo. Nastavila je držati svoja stopala na mojim bedrima. Kazala kako je to grije. Sjedila sam na tlu cijeli dan. Navečer mi je dozvoljeno da se vratim natrag u hodnik prvoga kata, gdje sam sjedila do 2. sata ujutro.
Stražarka Tao Shuping je nagovorila zatvorenicu Wang Yupo da odsječe moju i onako kratku kosu kao način da me još ponizi. Li Mei je također odsjekla nekoliko pramenova.
Li Mei je šibala moje ruke bambusovim štapom. Budući da su mi ruke bile vezane na leđima, prvo me je udarila po dlanovima, a zatim ih je okrenula da bi mogla šibati i drugu stranu. Kad nisam vrištala niti plakala u mukama, promrmljala je za sebe: „ Šibat ću jedan po jedan tvoj prst i nastaviti bičevati stražnju stranu tvojih prstiju.“ Te noći kada sam se penjala na gornji ležaj kreveta na kat, nisam mogla uhvatiti držač koliko su mi ruke bile natečene. Bol je bila razarajuća. Svi nokti su mi bili polomljeni. Sljedećeg dana kada sam jela ručak nisam bila u stanju držati štapiće. Pokušala sam ispraviti prste, a val bolova je mi otišao direktno do srca. Bol koja je došla do srca je pulsirala. Kleknula sam na tlo u bolovima, stišćući grudi neko vrijeme prije nego što sam povratila dah.
Natjerali su me da sjedim dva ili tri dana u zadnjem dvorištu. Na posljetku, stražari su prestali skrivati svoje nedjelo i bila sam dovedena u prednje dvorište, gdje se mučenje nastavilo. „Dril“ se nastavio još tjedan dana, što je meni izgledalo kao mjesec.
5. prosinca, Sun Lisong je naredila zatvorenicama da skinu kaput Zhao Yalun i meni kako bi smo se smrznule. Bez čekanja da stražari daju bilo kakvo naređenje, zatvorenica Liu Wenge je počela koriti i nogama udarati praktikantice. U trenutku kada sam sjela na zemlju iz zgrade je izašao stražar. Liu Weng me je istoga časa udarila nogom ispod moje lijeve dojke. Bol je bila tako žestoka da se nisam mogla micati neko vrijeme. Morao je proći čitav mjesec dok se napokon nisam mogla okrenuti u krevetu i udahnuti bez bolova.
Stražari su se nadali kako će nas njihova brutalnost i strah natjerati da se odreknemo našeg vjerovanja. Ovakvo stanje ni stražari ni zatvorenice nisu mogli izdržati. Nekoliko zatvorenica je završilo sa visokom temperaturom i morale su biti stavljene na infuziju. Prvobitno su stražari namjeravali da nastavim sa robovskim radom, no to se nije dogodilo. Jedna od zatvorenica je bila tvrdoglava i često me tjerala da radim ovo ili ono. Nakon „Drila“ je kazala: „Čak ti ni vlada ne može ništa učiniti, kako bih, onda, to onda ja mogla učiniti?“ Jedna druga zatvorenica je pred svima izjavila: „Ne znam tko je tvoj Učitelj, no on ima toliko mnogo učenika koji slijede Njegovo učenje tako požrtvovano da ja pred Njime skidam svoj šešir. Koji je partijski dužnosnik ikada zaslužio takvu vrstu lojalnosti? Svi su oni po meni izdajice.“
9. svibnja 2009. godine sam oslobođena.
Krenula sam u Peking da se žalim, uhitili su me i iznudili novac
Kada je progon počeo, krenula sam vlakom za Peking 18. ožujka 2000. godine, kako bih tražila pravdu za Falun Gong. Sa mnom su bila još dva praktikanta. U Shanhaiguanu su dva policajca provjeravali identitet ne bi li spriječili praktikante da idu u Peking. Jedna od mojih pratilaca je bila skinut sa vlaka. Druga praktikantica, njen sedmogodišnji sin i ja smo aigurno stigli u Peking.
19. ožujka nas troje smo izvodili drugu vježbu u krugu Tiananmen trga. Časnici koji su patrolirali u tom području su nas uhitili i strpali u policijsko vozilo. Kad je u auto bilo nagurano dvanaestak praktikanata bili smo privedeni u policijsku postaju. Dužnosnici za kontakt iz grada Daiqing u Pekingu su nas odveli u hotel. Praktikant koji je bio uhićen u Shanhaiguanu je također bio odveden u hotel.
Zatim su predstavnici sa naših radnih mjesta i lokalne policijske postaje došli po nas troje. Bilo ih je dvanaestak te su iskoristili priliku da razgledaju Peking cijela dva dana. Tijekom dana časnik za kontakte je pazio na nas. Nekoliko dana poslije su nas otpratili u našu matičnu policijsku postaju. Mene su odveli u Hujou policijsku postaju, koja je izdala dokumente na 15 dana pritvora, a zatim me premjestila u centara za pritvor distrikta Sartu. Držali su me u pritvoru 20 dana, a moja obitelj je tražila da budem puštena. Da bi me pustili, zatvor je iznudio novac od moje obitelji.
Ponovno sam krenula u Peking 29. travnja 2000. godine. Ovoga puta sam bila sama. Tijekom prethodnog putovanja, imala sam priliku vidjeti jednog praktikanta kako diže transparent i viče:„Falun Dafa je veličanstven“ što me je doista dojmilo. Odlučila sam da ću ja ovog puta, također, razviti transparent, no nisam znala kako napraviti transparent sa natpisom.
Kupila sam kartu do gradskog tornja i čekala praktikante da se pojave i da istaknu transparente. Tada bih im se mogla priključiti. Kako sam čekala dosta dugo vremena, vojnici na straži su me primijetili. Prvo su me spustili sa kule, a zatim odveli u policijsku postaju.
Nakon toga, Wang Litian, glava tima tvornice tepiha u gradu Daqingu u kojoj sam ja radila i časnik iz Huoju policijske postaje podmitili su pekingšku policiju sa 3.000 yuana kako bi policijski zapisnik o mojoj posjeti Pekingu bio izbrisan. Oni su ovo učinili zato što je vlada imala pravilo da kažnjava oblasne i gradske dužnosnike iz oblasti ili gradova iz kojih su praktikanti Falun Gonga odlazili u Peking kako bi protestirali radi progona Falun Gonga. Bila je to dakle, uobičajena praksa, za oblasne i gradske dužnosnike da podmićuju pekinšku policiju da se izbrišu imena praktikanata koji su odlazili u Peking.
Ovoga sam puta bila u pritvoru 15 dana, ali kad je došlo vrijeme otpusta, oni su moj pritvor produžili za još 2 mjeseca. Dva mjeseca kasnije, produžili su moj pritvor za još dva mjeseca. Rečeno je da neću biti puštena onoliko koliko budem odbijala odreći se prakse.
18. lipnja 2000. godine praktikanti su se okupili na Tieren trgu u gradu Daqing da izvode vježbe. Više od stotinu ih je uhićeno. Pritvorski centar u susjednom distriktu nije bio u stanju pružiti smještaj za sve njih, pa su neki upućeni u obližnja sela.
Bilo je izuzetno toplo toga ljeta i zrak je bio veoma rijedak. Nije bilo prostora u ćelijama i nismo se mogli kretati. Svakoga dana su nam davali slanu voda kao juhu, a ponekad bi riža bila tvrdo kuhana. Mnogi su se praktikanti razboljeli, a kod nekih su se pojavile srčane tegobe i povišen krvni tlak. Zhang Tieyan je iznenada umro na tom strašnom mjestu. Mene su poslali kući zbog nenormalnih simptoma.
Nisam mislila da ću ikada otamo izaći živa!
