U nedjelju, 25. travnja 1999. otišao sam na mjesto za prakticiranje Falun Dafa u blizini Pomorske službe u Pekingu, kao i obično. Na moje iznenađenje, mjesto koje je obično puno praktikanata bilo je tiho tog dana. Pitao sam nekolicinu praktikanata koji su bili tamo i rečeno mi je da je većina grupe otišla u Zhongnanhai, sjedište središnje vlade, kako bi mirno apelirali za oslobađanje praktikanata nezakonito zatočenih u Tianjinu.
Tada sam prakticirao Falun Dafa samo nekoliko mjeseci. Nisam baš razumio svrhu apela i nije mi bilo ugodno ići tamo. Nakon što sam se vratio kući, postao sam zabrinut zbog praktikanata sa našeg vježbališta, koji su otišli na apel. Kako nisam mogao stupiti u kontakt s njima, odlučio sam osobno otići u Zhongnanhai pogledati.
Vozio sam se biciklom po Zhongnanhai i tamo vidio mnogo praktikanata. Većina ih je stajala na sjevernoj strani ulice Wenjin i zapadnoj strani ulice Fuyou. Održavali su red i nisu blokirali lokalni promet. Laknulo mi je kad sam vidio da je mirno i da vlada nije poduzela nasilan pristup da to riješi. Kako nisam mogao pronaći nikoga koga poznajem, vratio sam se kući.
U kasnim poslijepodnevnim satima, praktikant je pitao mogu li im donijeti prostirke, jer su sjedili na betonskom tlu cijeli dan. Pronašao sam nekoliko prostirki za meditaciju koje smo obično koristili, spakirao ih i vratio se u Zhongnanhai.
Pronašao sam svoje lokalne praktikante u ulici Fuyou. Većina ih je sjedila na novinama ili plastičnim pločama. Neki su dijelili svoja iskustva kultiviranja, a neki su tiho čitali Falun Dafa knjige. Pružio sam im prostirke. Mlađi praktikanti su ih zatim proslijedili starijim praktikantima, dok su stariji praktikanti htjeli da ih koriste oni koji su putovali iz obližnjih provincija kao što su Liaoning i Hebei. Iako se nismo poznavali, činilo se da smo svi dio velike obitelji. Dirnut atmosferom odlučio sam ostati i čekati konačni rezultat apela.
Kako se postupno smračilo, otišao sam do obližnje telefonske govornice da nazovem svoju obitelj (većina nas tada nije imala mobitele). Bio sam iznenađen kada sam vidio da više od deset praktikanata čeka u redu. „Vau, toliko puno ljudi!“ uzviknuo sam.
Praktikanti ispred mene su se okrenuli i rekli: „Ako imate hitnu stvar, možete ići ispred mene.“ I oni prije njih ponudili su mi da ja prvi nazovem. Znao sam da svi zovu kući s istom svrhom. Dafa nas je spojio i mi smo uspostavili svetu i blisku vezu. Dirnula me njihova nesebičnost. Zahvalio sam im i stao na kraj reda.
Zatim je došlo više praktikanata. Kao i ja, većina njih je uzviknula: „Vau, toliko puno ljudi!“ Također sam im ponudio da oni obave poziv prije mene. Ali nitko nije preskočio red. Svi su razgovarali vrlo kratko, a zatim su slušalicu predali sljedećoj osobi.
Samo kroz ovu malu stvar, osjetio sam da sam pročišćen i uzdignut. Nije ni čudo što je Učitelj Li (osnivač Falun Dafa) rekao:
„Naša Falun Dafa je jedini deo apsolutno čiste zemlje.“ (Predavanje Fa na konferenciji u Kanadi)
Vratio sam se gdje sam bio, nakon što sam nazvao svoju obitelj. Nakon nekog vremena, čuli smo da su predstavnici praktikanata ušli i primio ih je tadašnji premijer Zhu Rongji. Također nam je rečeno da nam je Zhu obećao dopustiti da mirno prakticiramo Falun Dafa, a također je naredio policiji da oslobodi praktikante koji su dan ranije uhićeni u Tianjinu.
Smatrajući da je apel uspješno okončan, počeli smo napuštati mjesto. Neki praktikanti dobrovoljno su očistili smeće. Ja sam također pokupio novine, plastične folije i boce vode ostavljene na tlu i bacio ih u obližnju kantu za smeće. Nitko nije naređivao, nego je svatko to radio na svoju ruku.
Odlazeći s gomilom, također sam bio dirnut koliko je tiho i uredno bilo. Nitko nije ništa vikao niti pokušavao proći naprijed. Za nama je ostala mirna i čista ulica.
Nema riječi koje bi mogle opisati moj osjećaj u tom trenutku. Osjećao sam se ponosno što sam dio takve grupe. Odlučio sam da me nitko ne može spriječiti da prakticiram Falun Dafa, bez obzira što će se dogoditi u budućnosti ili koliko će putovanje biti teško.
