U svibnju 2000. godine, deset mjeseci nakon početka progona, otišao sam u Peking po treći put apelirati za pravdu za Falun Dafa. Poslodavac me je po povratku zatvorio u malu prostoriju na radnom mjestu. Prema uputama uprave, svatko tko bi dvaput otišao u Peking bio bi poslan u logor za prisilni rad. Dakle, držeći me u maloj sobi, oni su me „spašavali“.
Svaki dan bi me menadžer dolazio provjeriti. Osim toga, pet mladih zaštitara u dvadesetim godinama izmjenjivalo se, promatrajući me. Kad nisu imali što za raditi, igrali bi se svojim električnim palicama. Zvuk pucketanja palica uvijek je izazivao u meni osjećaj stresa kao da me neka ruka hvata za srce.
Nisam mogao učiti Falun Dafa učenja, niti sam imao člana obitelji ili kolegu s kojim bih razgovarao. Jedina stvar koja me podržavala bila je moja vjera u Dafa i Učitelja Lija (osnivača Falun Dafa).
Jednog sam dana pogledao uže prebačeno preko greda koje podupiru strop i pomislio: „Ovo je previše za mene. Zašto se ne objesim ovdje?“ Tada sam pomislio: „Ja sam učenik Dafa i ne mogu činiti stvari koje Učitelj zabranjuje!“ [Napomena prevoditelja: Falun Dafa zabranjuje ubijanje, uključujući samoubojstvo.]
Sutradan je došao predsjednik tvornice sa zamjenikom tajnika Partije. Razgovarali su sa mnom više od sat vremena. „Morate imati jasno razumijevanje Falun Dafa. U protivnom ćemo vas poslati negdje drugdje. Policija ima mnogo pritvorskih objekata za tvrdoglave ljude poput vas.“
Šutio sam. Vidjevši da me ne mogu natjerati da se odreknem Falun Dafa, frustrirani su otišli. Predsjednik tvornice također je naredio zaštitarima da uklone sve iz sobe, uključujući stol, stolicu i užad, ostavljajući samo krevet.
Razmišljajući o njihovoj prijetnji da će me poslati na policiju, strah mi se pojačao. Odmalena sam se bojao batina. Što sam se više bojao progona, to je više nevolja slijedilo.
Nekoliko dana kasnije, posjetila me supruga. Radila je za istu tvornicu, ali ona nije prakticirala Falun Dafa. Rekla mi je da joj je tvornica nedavno obustavila plaću (nakon što je obustavila moju), s izgovorom da me ona nije spriječila da prakticiram Falun Dafa. Kako nije mogla platiti ni upis u vrtić za naše dijete, zatražila je razvod, što je bio jedini način da joj tvornica vrati plaću.
Imao sam ograničeno razumijevanje Dafa principa u to vrijeme, pa sam prihvatio njen prijedlog. Rekao sam da ne želim ništa od nagodbe razvoda. Rekao sam joj da ću, ako postanem financijski solventan u budućnosti, plaćati alimentaciju. Nisam imao previše osjećaja kad sam to rekao. Ali nakon što je otišla, preplavili su me strah, depresija, očaj i osjećaj neizvjesnosti. Osjećao sam da je kultiviranje tako teško i počeo sam plakati.
Nakon još nekoliko dana, 18. svibnja, supruga i ja, zajedno s dvojicom zaštitara koji su me čuvali, otišli smo u matični ured podnijeti zahtjev za razvod braka. Prilikom potpisivanja papirologije i supruga i ja smo plakali. Bol se ne može opisati.
Odlazak u Peking
Dok smo hodali do autobusnog kolodvora, šapnuo sam ženi svoj plan da odem u Peking. Proteklih sam dana razmišljao o putovanju. Budući da mi nije ostalo ništa, umjesto da pasivno čekam da me pošalju u policijski pritvor, trebao bih pronaći priliku za bijeg i otići u Peking apelirati za Dafa. Brzo mi je predala 30 juana gotovine koje je imala, a da to stražari nisu vidjeli.
Nije mi bilo lako donijeti odluku. Pritisak s kojim sam se suočavao bio je poput ogromne planine, a morao sam se nositi i sa svim vrstama briga i strahova. Kad god moje srce nije bilo stabilno, recitirao bih sljedeće riječi Učitelja:
„Da se nitko ne pomakne pod takvim promjenama nebeskih fenomena,takva stanja ne bi mogla biti prouzročena u običnom ljudskom društvu, niti bi se to moglo nazvati promjenama nebeskih fenomena.“ (7. Lekcija, Zhuan Falun )
Nakon povratka u prostoriju počeo sam se pripremati za put. Prisjetio sam se kada sam drugi put išao u Peking, sreo sam praktikanta, studenta dvadesetogodišnjaka, koji je putovao u Peking pješice nakon što je pobjegao iz pritvora. Bio je ožujak i vrijeme je još uvijek bilo hladno u sjevernoj Kini. Ipak, on je došetao do Pekinga samo s tankom odjećom na sebi. Odlučio sam učiniti isto.
Uspio sam pronaći pokvarenu bravu i našao sam priliku da je zamijenim onom dobrom na vratima. Jedne sam noći skinuo bravu i uspješno izašao iz sobe. Čuo sam kako stražari u susjedstvu hrču. Preskočio sam ogradu i brzo otišao.
Nisam prestao hodati cijelu noć. U 6 ujutro već sam izašao iz grada i bio sam u susjednom okrugu. Tada sam već bio iscrpljen i na nogama su mi se pojavili žuljevi. Tada sam uz cestu ugledao napuštenu kuću s hrpom slame u sobi. Ušao sam unutra da se malo odmorim.
Upravo kad sam htio leći na slamu, pojavio se Učiteljev Fašen (zakonsko tijelo), koji je bio viši od kuće. Držeći me svojom divovskom rukom, Učitelj je rekao: „Dijete moje, ovdje se možeš odmoriti." Njegova me divovska ruka zatim stavila na slamu. Bio sam okružen suosjećajnom energijom. Toplina i nježnost su bile neopisive. Suze su mi tekle niz lice čim sam legao. Kad me je Učitelj vidio kako prevladavam sve vrste poteškoća kako bih istupio da potvrdim Dafa, pružio mi je maksimalnu pomoć. Odlučio sam da moram ići u Peking potvrditi Dafa.
Dugo putovanje
Pješačiti do Pekinga nije bilo lako. Ubrzo sam počeo doživljavati svakakve probleme. Bilo je oko 700 kilometara od mog grada do Pekinga. Nosio sam par kožnih cipela, koje nisu bile dobre cipele za hodanje. Prva dva dana su me boljeli donji dijelovi stopala, a zatim cijela stopala. Poslije su me počeli boljeti listovi. Tada sam imao bolove od pazuha do stopala. Nakon toga sam imao toliko bolova po cijelom tijelu da više nisam mogao reći odakle bol izvire. Boljelo me kad sam hodao; ali kad sam prestao boljelo je još više. Nisam imao izbora nego nastaviti hodati.
Kad sam bio umoran i nisam mogao nastaviti, znao sam da je to glad. Kupio sam peciva i nakon pauze nastavio hodati. Kad bi mi ponestalo hrane, uzeo bih nešto uz cestu i pojeo. Jednog sam jutra hodao više od sat vremena i nisam mogao nastaviti od žeđi i gladi. Tada sam u jarku vidio nekoliko puknutih lubenica. Uzeo sam jednu polovicu da jedem. To je bila najbolja lubenica koju sam jeo u životu! Okus je bio bolji od bilo čega u ovom ljudskom svijetu, gotovo božanstven.
Temperatura u svibnju često dosegne preko 20°C danju, a padne na 10°C noću. Svako sam se jutro budio promrzao, drhteći. Spavao sam na raznim mjestima kao što su bunari, jarci, staklenici s povrćem i divlja polja. Odrastajući u gradu, od djetinjstva sam se bojao zmija, kukaca i štakora. Međutim, tada više nisam imao straha, niti sam razmišljao o njemu. Znao sam da je Učitelj uklonio supstance straha iz mene.
Jedno je bilo sigurno – uvijek sam bio na pravom putu. Bila su dva razloga zašto sam to znao. Jedna je bila da je moje treće putovanje u Peking bilo na biciklu s drugim praktikantom, pa sam se otprilike sjećao puta. Drugo, kad god bih krenuo pogrešnim putem, netko bi mi prišao i upitao me kamo idem. Nakon što bi čuli da idem u Peking, rekli bi: „Morate pješačiti ovuda do Pekinga.“ Nikad nisam sumnjao u smjer koji bi mi pokazali i nisam se mogao sjetiti koliko puta me netko tako preusmjerio, ali znao sam da me Učitelj vodi.
Ponekad bih rekao ljudima da idem u Peking apelirati za Falun Dafa. Kad bih imao prilike, potrošio bih više vremena objašnjavajući im kako je Falun Dafa nepravedno progonjen. To je još bio period prije nego što je komunistički režim izmislio prijevaru o samospaljivanju na Tiananmenu, tako da većina ljudi nije gajila nikakvu mržnju prema Dafa, samo su znali da je vlada to zabranila.
Jednom sam kupio sladoled od žene s nekoliko zadnjih novčića koje sam imao. Ponudila mi je da sjednem i pitala me kamo idem. Rekao sam joj da idem za Peking.
„Zašto?“ Pitala je.
„Ja sam Falun Dafa praktikant. To je dobra duhovna praksa, ali Komunistička partija Kine (KPK) nam ne dopušta vježbanje. Nas zatvaraju, tuku i šalju u radne logore. Moram reći vlastima da to nije u redu!“
„Ovdje također imamo Falun Dafa praktikante“, odgovorila je žena. „Neki od njih su uhićeni, a neki su poslani u centre za ispiranje mozga.“
Zatim mi je rekla, dok je pokazivala prema raskrižju: „Na ovoj cesti postoje službenici koji presreću ljude poput tebe. Tamo često borave. Kad budete tuda prolazili, bolje je da budete oprezni da vas ne uhvate!“ Bio sam dirnut njezinom dobrotom.
Htio sam kupiti još jedan sladoled, ali više nisam imao novca. Primijetila je moju situaciju i ponudila mi malo ledene vode koju je donijela za sebe. Ostao sam razgovarati sa njom. Rekla mi je da u njihovoj regiji nije bilo kiše zadnje tri ili četiri godine. Mladići su se iselili tražiti posao, a ostale su samo žene, starci i djeca. Pokazujući na polje daleko, s prašinom, rekla je: „Vidite, usjevi su umrli od suše.“
Nakon što sam se neko vrijeme zadržao, ponovno sam krenuo na put. Zahvaljujući njezinoj dojavi, nisam bio uhvaćen na kontrolnoj točki.
Vani je bilo jako vruće. Uz stalnu sušu i vjetar, prašine je bilo posvuda. Znojio sam se i nisam mogao brzo hodati. Kad je pao mrak, zaustavio sam se u šumi i odlučio tamo prenoćiti. Ne znam koliko sam dugo spavao, ali probudile su me kišne kapi koje su udarale po lišću. Ustao sam, našao plastični poklopac i nastavio hodati.
Kiša je postajala sve jača i jača, a ja nisam mogao pronaći zaklon. Bio sam mokar do gole kože. Hodao sam do zore. Nisam imao više energije, bio sam pospan i gladan. Prolazeći mostom, vidio sam velike betonske cijevi, pa sam ušao da se odmorim. Sjedeći u betonskoj cijevi, pomislio sam: „Žena je rekla da ovdje nije bilo kiše tri ili četiri godine. Možda je njezina dobrota donijela blagoslov regiji.“
Dan za danom, nastavio sam hodati. Nadao sam se da ću pronaći praktikanta s kojim ću hodati. Nakon nekoliko dana shvatio sam da se moram osloboditi svoje vezanosti za samoću pa sam odustao od te misli.
Povremeno sam imao misli o odustajanju ili „što ako umrem od gladi i umora?“ Ali s vjerom u Učitelja i Dafa, uspio sam ih nadvladati.
Dana 27. svibnja krenuo sam rano ujutro, a u 21 sat bio sam sasvim iscrpljen. Vidio sam kolibu na voćarnici uz cestu. Otišao sam tamo i spavao na kamenoj ploči. Nedugo nakon toga probudio sam se na hladnoći i vjetru. Kako više nisam mogao spavati, odlučio sam nastaviti hodati.
Dolazak u Peking
Nakon nekoliko sati hoda, vidio sam osvijetljeno područje u mraku. Dok sam hodao, netko je doviknuo: „Ti! Gdje ideš?“
„Idem u Peking žaliti se“, odgovorio sam.
„Dođi ovamo!“ vikao je čovjek.
Tada sam vidio stasita naoružanog časnika kako stoji ispred zgrade i nosi puškomitraljez. Tada sam shvatio: „Ovo je kontrolna točka za ulazak u Peking!“
Prišao sam mu i rekao: „Ja sam Falun Dafa praktikant i došao sam žaliti.“
Kad je to čuo, časnik mi je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu i povikao: „Kako se usuđuješ suprotstaviti se Partiji! Sad ću te ubiti!“
„Nisam protiv Partije,“ mirno sam odgovorio, „Ovdje sam samo da objasnim činjenice o Falun Dafa budući da je represija pogrešna.”
Tada je stigao pedesetogodišnji muškarac. Činilo se da je ondje bio posebno kako bi spriječio ljude da odu u Peking žaliti se. Odveo me u sobu iza kontrolne točke. Vidio sam da se namjeravao izvikati na mene, ali nakon što je čuo da sam hodao cijelim putem, nije vikao. Zamolio me da sjednem. Zatim je više od sat vremena govorio o politici KPK, ali nisam slušao. Umorio se i vratio se na spavanje. Pogledao sam na sat i vidio da je 2 sata ujutro, 28. svibnja. Prošlo je točno 10 dana otkako sam krenuo na put!
Oko 7 sati ujutro vezali su me lisicama za električni stup uz cestu. Sva vozila koja ulaze u Peking morala su se zaustaviti zbog papirologije. Svaki vozač bi me pogledao i pitao: „Zašto si ovdje?“
„Ja sam Falun Dafa praktikant!“, odgovorio bih.
U početku mi je bilo malo neugodno. Nakon nekog vremena, shvatio sam da sam Dafa učenik koji nije počinio ništa loše pa bih podigao pogled i razgovarao s vozačima. Iako mi je nakon 10 dana hodanja lice bilo prašnjavo, moje raspoloženje je bilo dobro. Neki su vozači pokazivali palac gore, u znak podrške.
Do podneva su stigla dva policajca. Ispunili su neke papire i uveli me u policijski kombi. Nakon nekog vremena stigli smo u okružnu policijsku upravu Daxing u Pekingu i odveli su me unutra zbog papirologije.
„Vi ste Falun Dafa praktikant. Zašto ste došli u Peking?“, upitao je jedan od njih.
„Želim reći središnjoj vladi da je progon pogrešan!“, odgovorio sam.
„Dakle, pješačili ste do Pekinga zbog ovoga?“ upitao je.
„Da!“
Upravo tada primijetio sam kako rame drugog policajca drhti. Vidio sam da su obojica bili šokirani onim što sam učinio, hodajući preko 700 kilometara da bih se žalio.
Policija me zatim odvela u pritvorski centar okruga Daxing. Moj um je bio smiren i bio sam čak pomalo sretan što sam vidio tamošnje uvjete. Iako je preko deset ljudi dijelilo veliki krevet, barem smo se mogli tuširati hladnom vodom. A tu je bio i veliki komad kuhanog kukuruznog kruha za svaki obrok. Sve je ovo bilo puno bolje od onoga što sam imao na putu.
Nakon što sam dva dana proveo u pritvorskom centru okruga Daxing, policajac iz mog grada došao je po mene. Jedan od njih mi je podigao palac gore i rekao: „Donio si slavu našem gradu!“ Nakon što sam stigao u ured za vezu u Pekingu, lijepo su se odnosili prema meni. Osjećao sam se opušteno i sretno.
Završne primjedbe
Nakon povratka u moj grad, lokalna me policija prevarom navela da odem u pritvor i držala me tamo 25 dana. Službenici su tada obavijestili mog oca da dođe po mene. Kad me je otac vidio kako hodam pognute glave, rekao mi je: „Podigni glavu! Nisi učinio ništa loše. Ovo je tvoja vjera!“
Nakon toga sam još nekoliko puta otišao u Peking apelirati za Dafa. Iako je moje razumijevanje u to vrijeme bilo plitko i imao sam vezanosti za postizanje Ispunjenja, ipak sam davao sve od sebe.
Kad se osvrnem na te dane, sljedeće riječi Učitelja uvijek su mi davale snagu kada sam bio u najtežim trenucima:
„Kada sam u prošlosti prakticirao kultivaciju, mnogi veliki učitelji rekli su mi sljedeće: „Kada je teško izdržati, možeš izdržati. Kada je nemoguće napraviti, možeš napraviti.“ I to je baš tako. Zašto ne pokušaš kada se vratiš kući? Kada te obuzme stvarna nevolja ili patnja, pokušaj. Kada je teško izdržati, pokušaj izdržati. Kada izgleda nemoguće i rečeno je da je nemoguće, pokušaj i vidi je li moguće. Ako uspiješ, otkrit ćeš sljedeće: „Nakon prolaska sjenovitih vrba, bit će sjajno cvijeće i drugo selo ispred!“ “ (9. Lekcija, Zhuan Falun)
